PJESMA NAD PJESMAMA
Noć, bez daška vjetra.
Noć bez igdje ičega, kao hamburger bez umaka.
Ja u toj noći kao crvenkapa bez vuka, kao crvnkapa bez bake, kao crvenkapa bez kape.
Sa nizom razloga i teretom hormona u igri korelacija.
U pjesmi nad pjesmama što se slušaju očima, među varijablama i konstantama, kao što u krošnjama drveća treperi lišće, vidim kako trepere ortopedska pomagala za ranjene i amputirane duše.
Implantati, proteze, štake.
Moje su oči u kutu, u mjestu, u kom se dva pravca sastaju
U kutu, u kom se misli sjeku i rastaju.
U kutu, u kom se povremeno i ove priče rađaju.
Sumnjam, jesu li te priče i misli zapravo moje, ili se kroz mene samo znoje.
Kutevi mogu biti veliki i mali, oštri i tupi, kao i ljudi, veliki ili mali, pametni ili glupi
Kutevi se otvaraju, kutevi kutuju, kutevi putuju sve do kruga u kome umiru, u kome nestaju.
Ljudi se otvaraju kao cvjetovi, ljudi ljuduju, ljudi putuju do točke u kojoj umiru, do kruga u kojem nestaju.
Noć
Tišina..
Pjevam pjesmu nad pjesmama zatvorenih očiju. Posebna je to a kapela izvedba.
Red života, red neblaka, red nota, red lahora, red vode, red zemlje, komad amena
Kad bi kamen znao reći
Kad bi drvo znalo riječi
Kad bi slovo znalo teći
Kad bi bilo, onako kako je bilo, sve bi dobro bilo
Čitam ove zapisane redove pa se pitam - bože razumije li normalan, običan čovjek, to što ja zapisujem.
Razumije li normalan čovjek zašto se netko penje po stijenama
Držim se u pričama graničnih riječi u asocijacijama, kao što se penjač na kamenoj stijeni, dok se penje, drži vrškovima prstiju za ponuđene izbočine na kamenu.
Krivi pokret, kriva procjena penjača i slijedi pad u ambis nerazumijevanja, koji samo podebljava razloge uzaludnosti penjanja po stijenama.
Kriva riječ, grbava riječ i slijedi pad u ambis nerazumijevanja, koji samo podebljava razloge uzaludnosti pisanja.
Pa ipak, penjem se, pentram po tim izloženim gudurama, dodirujući granice, bez neke osobite koristi za sebe.
Moja je satisfakcija pjesma nad pjesmama.
Slušam je i pjevam zatvorenim i otvorenim očima
Pozicija je to koja nagoviještava da se krug zatvara, da je blizu kraj priče sa pravcima.
Jednoga dana kad zinem poput šarana i tako ostanem, riješit ću se tereta disanja i pisanja. Bit će to kraj penjanja po poznatim i nepoznatim liticama.
Do tada moram poput pijetla kukurikati zorama, poput orla kliktati danima i poput sove huktati noćima.
Znam da će uvijek biti nekoga koga to glasanje zanima, jer, ipak je tu riječ o pjesmi nad pjesmama.