ČEKAM I SANJAM

[No]

                                    Čekam i sanjam




Danas 07. 02. 2017. napunilo se cijelih četrdeset dana kako nisam bio na pecanju. Izdešavalo se u tim hladnim danima štošta. Bilo bolesti,bilo leda. Bilo ovog, bilo onog,a u stvari nije bilo ničeg što bi bilo vrijedno za poželjeti u nekom budućem vremenu.

Ne ponovilo se.

Sjedim uz kompjuter i ispijam, ne znam koju po redu, šalicu toplog čaja.
Misli mi lete na sve strane.  Kad bi ih tkogod sa strane mogao pratit, izgledale bi poput aviona što šaraju nebo.

Teško bi bilo zaključiti od kud  i do kud koja  leti, isto kao što je teško znat kuda ide avion kojeg gledam kako  na nebu ostavlja bijeli trag.
Razlika između mojih misli i aviona je u tome, što pravi avioni imaju zadane  koridore, kojima se kreću, i te im rute određuje kontrola leta, dok su moje misli slobodne i nepredvidljive.

Moja kontrola leta se brine samo o tom  da na aerodromu uvijek ima mjesta za slijetanje i uzlijetanje,a samo ponekad zabilježi i pokoji let.
Te bilješke zapišem i one onda nalikuju pričama koje obično imaju početak i kraj.
Poneke i nastavak

Pokušat ću objasnit neupućenima.
Već neko vrijeme sam bolestan. Boli me ribolov. Boli me izazov. Neka čarolija neobjašnjiva.
Kupujem štapove,role,varalice,kopče,kalupe,udice,strune...napravio sam čamac,slijećem,uzlijećem i odlazim na višednevne boravke kraj rijeke Save.

Sve to ima neki svoj smisao koji još nisam sasvim dokučio jer na razumskoj razini baš i nema smisla. Kako god, to je neka druga priča.

Ima tome već neko vrijeme da je s mog aerodroma uzletio avion,lovac-ribolovac  pun pitanja vezanih za jednog smuđa.

Smuđ je to oko 10 kilograma težak. Moćan, Krupan, Dugačak, Nezgodan za držat u rukama.

Očekujem dan kad ćemo se sresti. Već ga dugo sanjam. Često se pitam gdje je sad. Kojom se putanjom kreće.

Morat će izbjeći mnoštvo mreža,bubnjeva,gladnih usta suparnika.
Ganjat će ga  štuke,somovi pa i rođaci. Probat će ga utuć strujom.
Narast će vode, odnijet će ga u livade van korita. Morat će tražit put kojim će se vratit s vodom što se povlači. Probat će ga prevarit voblerom,gumom.
I sve to iz dana u dan, iz godine u godinu .

Možda ga je tkogod i prevario pa se nekim vještim manevrom il pukom srećom otkačio s udice. Možda ga je tkogod već  držao u rukama i pustio. Možda sam i sam taj. Možda smo se već sreli.

Nikad to nitko neće saznat.

Gdje je sad?
Uzvodno od terena gdje ga čekam. Nizvodno. U Srbiji,u Mađarskoj.
Tko zna. Možda mi je pod nosom godinama. Tovi se i uživa negdje pod mojim čamcem ,pod kakvim panjem il kamenom.

Dali je mali ili je već veliki.

-Halo, netko mora otić po kruh u trgovinu.

Moja je gospođa ušla u prostoriju u kojoj ovo pišem ,zaokupljena svakodnevnicom.

-Halo, jesam ja tebe kad prekidao dok sanjaš.

- Samo se nasmijala i rekla –odoh ja.

Uzvratio sam joj osmijeh. Osmijeh je taj odjednom, najveće i najmanje što ponekad mogu da dam i rijetko propuštam. Zahvaljujuć toj ženi nauživao sam se u životu osmijeha.

-Halo,jesam ja tebe kad prekidao dok sanjaš. -Moj  odgovor ženi je parafraza jedne priče koju vam moram ispričat kad već pričam.

Bio je tu kod mene jedan čovjek koji je u vrijeme priče već debelo zagazio u šezdesete. Zagazio debelo u šezdesete a još deblje u alkohol.  Mršav visok čovjek,uredno obučen,finih manira,nekad konobar u elitnoj kavani u Zagrebu,u kom je i proveo većinu života. 
Jednom prilikom posjetio je rodni kraj i u lokalnoj gostionici pričao nekakvu priču svom rođaku,s kojim je tu odrastao i išao u osnovnu školu. U pola priče ga rođak zaustavi  i kaže -Zvonko  ti znaš i ja znam da to nije istina a...  –Jesam ja tebe kad prekidao dok lažeš. Pusti me da završim.
Za tren je u gostionici nastala tišina a onda je Zvonko uz osmijehe prisutnih nastavio svoju laž.

Ode moja gospođa u trgovinu po današnji kruh a ja se uz osmijeh vraćam svome snu.

Sasvim je jasno ako je mali da ću se načekat,ali ako je veliki... susret je tu.
Znam da ne mogu zamislit dan kako i kad će se to desiti, iako se trudim i zamišljam. Kad god mi nebom polete misli na mog smuđa učini mi se kao da je tu, sve bliže i bliže.
Grije mi dušu  pomisao na tog tipa koji je tako uspješno kormilario kroz džunglu života. Čast je držat takvu ribu u rukama.

Nikad u povjesti vode nije bilo  teže preživjet i doživjeti deset kilograma težine.
Desile su se i još se dešavaju neviđene promjene.
Uz normalne okolnosti života, u vodu se ubacuje ogromna količina ljudskog smeća. Usavršile su se varalice i prevare. Namnožile se prije nepoznate opasnosti. Zvijeri i čudovišta.

Hoćeš nećeš misao se sama nudi.

Nikad u povijesti nije bilo teže biti čovjek i doživjeti starost.
Love te,cijede i koriste razno razne varalice. Reže, lažu, laju, pljuju, psuju i truju sve oko tebe. Usavršavaju svakodnevno  tehnike zla i iz dana u dan postaje sve teže ostat živ i normalan.

Zanima me osjećaj koji će mi prostrujiti tijelom dok budem držao u rukama mog smuđa. U rukama će mi bit godine,milioni pokreta repom i perajama. Tko zna koliko uspiješnih izbjegavanja opasnosti.
U rukama će mi bit simbol života koji se ne da i opstaje unatoč sve složenijim iskušenjima.

Ovog trena ne znam gdje je,ne znam šta radi. Ne znam zapravo ništa o njemu al jedno znam,prepoznat ću ga sigurno.

I još nešto znam.
Pustit ću ga da ide svojim putem. Nek stari nek živi. Uslikat ću ga ako budem imao s čim.

Nisam ja čovjek koji ubija svoj san,jer nekako držim da dok čovjek sanja dotle i živi.

Ljudi koji mogu ubit vlastite snove vrlo lako ubijaju i tuđe,a onda to ide redom i čovjek postaje čovjek s greškom,pokvaren čovjek i vrlo lako se pretvori u zvijer. Mada mislim da ljudi koji se ponašaju kao zvijeri snove nikad nisu ni imali.

Ako slučajno vidite mog smuđa recite mu,da ga sanjam ,da se zbog  njeg smrzavam,da danima sjedim u čamcu iščekujući ga.

Možda je čak najbolje da mu ne govorite ništa, samo ga pustite, naći će on nekako put do mene.   

[mossi]

 

[DIDAPATAK]

 
..

[nekinho]

 

[majstor]

  Neko pijan - lakše život odrobija. Bit će gadno kad ne budemo sanjali. 

[No]

          

[Bakara]

Mnogo lepo No 

[DIDAPATAK]

..od ovakvih tekstova počneš nešto drugačije razmišljati o sebi i svemu 
..pa i ja nešto prelomio i..
..sad čekam i sanjam..
..kad stigne ..javim
..

[No]

   Eh da imam malo veće uši sad bih mahao s njima.   
 

[DIDAPATAK]

..ma ne moraš..dovoljno si daleko  al ovih par kuća oko mene 
..evo sretno stigoh od Mossija i basčuga skupa sa mnom  ..na granici nikakvih problema..moj službeni vozač se nasmiješio a ljudi vidili starca sa dječačkim osmijehom i prođosmo 
..eto jedan davno prekinuti san se polako nastavlja   
..Mossi ..druže..još jednom veliko hvala 
..

[mossi]

 

[No]

[DIDAPATAK]

..aje to 
..a jel može ovo...

   

  ..

[Dukulele]

Gospon'  No!   Uvijek  milina za procitat <3

[No]