BLAGOSLOV ILI OPOMENA

[No]

 BLAGOSLOV ILI OPOMENA


Pod  debelom hladovinom naših sela, u zavijetrini naših predgrađa, u usnulim ulicama naših gradova,  traju i opstaju nevjerojatne priče.
Iza uglova izviru kao strašila nekih davnih vremena, kao događaji za koje mnogi mislimo da ih već odavno nema.

Međutim, tu su i teške su.

Ispričati ću vam priču o jednoj ženi kojoj je, dan, dva,  nakon muževe sahrane, došla susjeda u posjetu i zatekla ju kako sjedi i gleda stol, na kojemu je bilo brdo salame.
-Isuse, ženo, šta će ti tolike  salame?
-jel ti znaš da cijeli život sanjam te salame,nikad mi nije dao da kupim ni pet dekagrama. Jela sam,ne mogu više, samo ih gledam.

Ispričati ću vam priču o rođaku, kojega sam slučajno sreo u gradu i na njegovo pitanje kako si,odgovorio
-dobro je, još ne tuku.
Tek poslije sam saznao da ga žena tuče i da je moj odgovor možda shvatio kao provokaciju.

Ispričati ću vam priču o pohlepi i pretjeranoj gladi za imanjem, koja se gotovo po pravilu pretvara u priču o nasilju.

Ispričati ću vam priču o policajcu koji uživa u mucanju ulovljenog, sitnog prijestupnika.

Ispričati ću vam priču o državnom službeniku,  koji uživa u molećivim pogledima.

Ispričati ću vam priču o teti koja  je hodajući kroz život bila tako „nespretna“ da je malo,malo padala niz neke „stepenice“. Svako malo je sasvim slučajno, imala poneku šljivu na tijelu, „zbog nježnog tena“,dok je tetak svo to vrijeme bio „savršen“.

Ispričati ću vam priču o strahu djeteta koje bježi pred bijesom vlastitoga oca.

Ispričati ću vam priču o studentu koji kupuje nikad proživljenu spoznaju.

Ispričati ću vam priču o majci koja je svoje  dijete uz redovitu školu, upisuje na sate klavira, sate engleskog i njemačkog  jezika,nogometni klub,kulturno umjetničko društvo i crkveni zbor.

Ispričati ću vam priču o čekaonicama života,punim boli.

Ispričati ću vam priču o nespokojnim očima.

Ispričati ću vam priču o nastojanjima da se nekoga povrijedi i da se u tome uživa.

Ispričati ću vam priču o maltretiranju vlastitoga tijela.


Ispričati ću vam priču o nama,o našim danima. Sve je to tu oko nas, i udovice, i rođaci,i pokvareni službenici, i tete, i plač uplašenog djeteta, i pune čekaonice, i kukavice, i mi.

Pričam  vam priču o nasilju, iako nikad nisam pokazivao interes za podgrijavanjem boli.

Među mnogim linijama koje nas obavijaju,miluju i određuju postoji i ona o bešćutnosti.
Taj talog povijesti, ta smočnica naslijeđenih strahova, komadi bijede, najbijedniji od mogućeg, što se ljepe po životima, poput blata u njivama što se lijepi po čizmama, čuči oko nas i lovi nove generacije.

Poput čizama s kojih se blato vodom sapire,s duša naših treba ljubavlju sapirati strahove,bijedu i nasilje.

Za održavanje higijene  života nema boljeg deterdženta od ljubavi,nema boljeg omekšivača od osmijeha.

Pričam vam priču sa malo nade,da ove riječi složene u redove mogu posvijetliti komadićak mraka iz kojeg to nasilje izvire.

Pogleda uperenog u bijelinu praznog papira,dok mi u pozadini tiho glazba svira, suosjećam sa potrebitima,ma gdje god da se nalaze. Izražavam divljenje prema svakome, onome, tko nastoji da se to nasilje prekine.


Poneki ljudi u naše živote ulaze kao opomena, poneki kao blagoslov, većina je kao i u svemu vezivno tkivo, sredina.

Bez obzira gdje ste, probajte naći načina da vaša duša prepozna što je vrisak a što tišina.

Završavam.
Završavam s još malo nade, za naše mlade.
Završavam ja, a vi nemojte. Vaš život je  priča koju sami  pišete.

Poput konobara u dobrom restoranu, ako mogu preporučiti,budite blagoslov,kako za vaše bližnje, tako i za nove ljude i nova vremena.
Čini mi se da je oko nas ionako previše opomena.

[mossi]

 

[Bakara]

 

[majstor]

 

[DIDAPATAK]

..   ..

...

[No]