EXTREMIST

[No]

EXTREMIST

Svaki potok kao i  svaka rijeka kreću sa izvora.
I priča svaka svoj izvor ima. Izvire u duši pripovjedača i putuju kroz vrijeme, kao što putuju vodeni tokovi kroz svoja korita.

Moja duša se oko vode i sa vodom namješta, tako da manje-više sve moje priče oko vode nastaju i oko vode se vrte.

I kad pratim crte i kad pratim linije, gledam  vodu i obale, tražim trag mira, tražim trag sudbine, tražim način da se uskladim sa svijetom.

Davno već, više nisam dijete.

Prešla mi u naviku vožnja u čamcu, nadmudrivanje sa ribama i osluškivanje pulsa života u divljini.
Prokleta ili blagoslovljena navika, ali navika.

Ponekad kad o tome razmišljam, pomislim da je čovjeku kad dođe na tri kutije cigareta dnevno, normalno  da se od njih oprosti.
Kad čovjek krene natapat život alkoholom, normalno je da se od njega udalji.
Meni je postalo normalno da tri, četiri dana u tjednu boravim na Savi.

Nije li to vrijeme da se zamislim.

Alergije na drveće, korijenje i trave kao da me žele udaljiti, međutim ja ne vidim načina da se promjenim.

Nedavno, kolega i ja u kolibi, vrijeme tmurno, kiša pada kao da netko toči odozgor. Pijemo kavu i razgovaramo o ničemu. Pogledavam sat na zidu, pokazuje sedam sati.

Zimsko je doba.

Rekoh -u osam idem na vodu.
-jesi ti normalan, pa jel vidiš kako pada.
-nek pada, ima gdje.

U osam sam u termoodijelu i izlazim van. Jastuk na stolici sam obukao u najlon vrećicu. Kofer s gumama zamotao sam u nepromočivo platno. Palim motor i odlazim na mjesto.

Kiša pada, ne staje, na vodi smo jedino patke i ja.

S vremena na vrijeme otresam glavom kapi sa šilta na kapuljači, poput konja kad trese glavom tjerajući muhe i komarce. Samo što stresem, druge kapi su već tu i kotrljaju se po rubu šilta.

Bacam uporno, riba neće.

Vjetar mi brije  komad nezaštićenog lica, tek toliko da pojača dojam. Na obali snijeg u kontrastu sa tamom vrbovih stabala. Gledam u nebo a ono mutno ujednačeno i kao da kaže da kiša neće stati.

Ni sam više nisam sigurno jel bilo naglas il u sebi- ko te jebe padaj, ti svoj posao a ja svoj.
Odjednom mi kroz glavu prođe- pa jebo te, ja sam postao extremist.

Tko još peca po ovom vremenu. I patke me obilaze na pristojnoj udaljenosti.

Kao što svaki luđak opravdava svoju ludost na brzinu sam postavio obranu.

Pa šta, nikog ne diram, sjedim tu u ovom čamcu na vodi, zaboden u postojanje, kao bumbača zabodena u prazan pano.

Tvrdoglavo ne priznajem prepreke i to je sve.

Pokušavam uspostaviti kontakt sa smuđem  nježno dodirujući dno rijeke, kao kad mišem biram teme po ekranu. Onog trena kad mišem kliknem i veza se uspostavi, to je onaj tren kad smuđ klikne po gumi.

Ne znam koliko može biti brz internet ali brzina kojom putuju informacije od gume do moje ruke koja drži štap, mozga i nazad traje izuzetno kratko i oštri mi osjetila, tjera krv po žilama, poput ove kiše što  mi brusi karakter.
   
Riba neće.

Nema nitko ni s kim veze.

Vjetar kad posustane na tren kao da zatopli.

Brzo teku sati.
Kiša je stala, kolega mi izlazi van iz kolibe i odlazi u selo na neku poziciju, izazivati soma na glistu.

Dižem sidro i odlazim na doručak.

Ulazim u toplu sobu i pustim pogled na onaj sat, jedanaest. Skidam se, na stolu je doručak i termos boca puna crnog kuhanog  vina.

Jeo sam, popio čašu vrućeg vina i ponovo izašao van.

Čekala me tišina.

Između tmurnih oblaka probijala se zraka sunca, kao da tiho pita – jel mora to tako.

Pa valjda mora.
Znam da extremist ružno zvuči, ali to sam još uvijek samo ja. Čovijek što stražari nad svojim izvorom i priča priče o ribama, o vremenima. Tako mi se duša namješta  i vrijedi za to istrpiti ponešta.

Tko zna, jednog dana kad me više ne bude i patkama će tamo, na tom zavoju, možda biti neobično bez mene. 

[mossi]

 

[majstor]

I poslije nas će doći novi extremisti.