CVIJET NA LIVADI

[No]

CVIJET NA LIVADI


Noć je, društvo se razišlo.

U dnu čaše na terasi par je kapi ostalo,par kapi, koje se pretaču i potiču traženje  pogleda,  što oko natapa i dušu ispunja.


Žeđa se komad slobodnog teritorija.

Žeđa se sklad.

Žeđa se ljepota.


Oko nudi prividnu daljinu, i boje na horizontu a duša hoće spektar, hoće note, hoće nektar.

U tom rascijepu ponude i potražnje, potpomognut sa par kapi iz te poluprazne čaše borim se za komad kontrasta, komad ravnoteže.


I dok lovim misli, poput lastavice što lovi mušice, sve mi češće one bježe.

Što zbog umora, što zbog godina.


Ima dana kad zapovjedam- gospodine generale okupite sve svoje snage  za obranu i za napade i izvolite loviti svoje mušice.

A onda ima dana kad propovjedam--brate moj, susjeda i susjed moj, svaki je od vas general svoj, upravlja snagama obrane i napada.
Svaki je od vas, onaj koji bitke gubi i dobija.

Izvolite loviti jata svojih mušica.

Ne dozvolite nikome da umjesto vas muca.

Grgljajte svoje riječi, naći će se  netko da vas čuje.

Ljubite svoje greške i šanse da ih popravljate, naći će se već netko da vas shvati.


A onda ima dana kada slušam, kada osluškujem tihi povjetarac, kada čujem bol što se prikrada , kada čujem bahatost, kada osjetim kamen što bježi pod nogama, kada osjetim laž kako se valja lijeno i siguno, kada osjetim tu bijedu kako nam lijepi stopala.

Imam dana za sve.

Nisam svet, nisam pravocrtan, čak bih mogao reći da lutam, ali ipak se trudim držati nit.

Trudim se održati sustav napetim.

To je najmanje što mogu, drugačije ne znam.


Potiho  se u trenutcima sabranosti, nadam da nisam sam.


U zorama tihim, u umornim sutonima, u napuštenim poljima, na plantažama, među djecom i među starima, na raskošnim večerama, u lavežu pasa, u otiscima stopala na mekoj zemlji, i na još milijardu milijardi mjesta, komadići su pogleda, koji čekaju da se sakupe.

Samoposluga života čeka svoje žedne i umorne

Cvijet na livadi privlači taj pogled, kao novčić na cesti što čeka radost curice ili dječaka, koji će ga naći.
Pticu na nebu,  prati taj pogled, poput pogleda što prati lijepu ženu dok šeta gradom.

Odabrati namještaj za vlastitu dušu nije nikad bilo lako.

Blještavilo ponude, bombe  umijetnog svijetla i slatki sjaj laži, vrebaju  iza svakog ugla i na svakom koraku.

Kroz stoljeća mnogi su kliznuli u istu zamku.

Mnogi su pomislili da  je bižuterija vrijedna poput zlata.

Mnogi su pokušali prošvercati izmišljene vrijednosti.

Mnogi su pokušali proći ispod radara, ali ne ide.


U čaši toj na terasi, par je kapi ostalo, kao i u ovoj krletci od tjela, što je ostalo, par dana, mjeseci, godina.

Tko zna. 

Čeka se samo da se čaša iskapi do dna.


Duša.

Onaj naizgled nevidljivi i neopipljivi dio svih nas, a tako tu, kao sjena što prati svaki moj korak i glas.

Vodi me, tješi i upozorava kad griješim.


Duša.


Neponovljivi pečat, poput otiska kažiprsta na svakoj ruci, poput neponovljive šarenice oka.


Duša.


Vječna tajna u igri sudbina.

U nekim davnim danima dolazio sam duši na sastanke stidljivo i pažljivo kao što se u prvom susretu s morem, moru prilazi.

Možda bih jednom, kad bih imao dovoljno snage, mogao opisati putovanje  morem, od kajaka, preko gajete, trajekta i tankera pa sve do kruzera.

Naprosto je nevjerojatno kako tako nešto veličanstveno, nepregledno i veliko može stati u to krhko ljudsko tijelo

To  tjelo, kad se potroši, znamo kuda odlazi, ali za dušu nismo baš sigurni.


Kuda duša odlazi kad se s tijelom rastaje?

Otkud duša dolazi kad se tijelo u majčinoj utrobi formira?

Znam da nikad neću saznati, ali eto pitam, jer nisam dovoljno pametan da prešutim.


Ljuljaju me valovi.


Gužvaju mi  bore na rukama, a ja  potežem konope i napinjem jedra.

Ne znam do kad će mi izdržati jetra, jer plovim s vijetrom i bez vjetra.


Noć je, društvo se razišlo, mnogi su već legli.


U dnu čaše na terasi par je kapi ostalo, i ja sam s njima ostao.


Čuvam taj komad noći kao da će ga netko ukrasti.

Čuvam tih par sati kao da su dukati, iako znam da ih ne mogu sačuvati.

[Harley]

Poslano sa mog E6853 koristeći Tapatalk