TREN

[No]

TREN



Od istoka sunčanog,  do sunčanoga zapada.
Od lijeve obale, kroz krošnje gdje izvire, preko otvorenog neba,  do vrba na desnoj obali, sunce putuje, svakodnevnom putanjom, dok ja u čamčiću svom,  putujem na sve strane, širom rijeke.
Nepredvidljiv sam poput te ribe, koju lovim i nepopravljiv sam poput vremena.

Ta riba  je izgovor što sam tu, u prirodi, na rijeci, što uživam.


A uživam doista
Čak otkidam  jutrima komadiće mraka.
Otkidam i večerima poneki sat.
Stražarim nad postavljenom zamkom, zavaljen u šaranskoj sjedalici.
Zabacujem varalice sjedeći na barskoj stolici.

U čamcu sam  po cijeli dan.

Svježinu ranog jutra prenesem na plećima u večernji smiraj.
Nudim  zrakama sunca da mi žare lice.
Poteško dišem i ne osjetim mirise, ali još uvijek jasno vidim boje.

Odmaram oči na tim bojama, i one su posvuda.

Gdje god pogledam nudi se sjedalo, ležaljka, ležaj za umorne oči.

Šta ću, sjednem, odmaram.

Valjam se po toj vodi, po tim granama,  po oblacima, po nebesima.

To je ona situacija kad se sastaneš sa trenutkom u kojem jesi a da si pri tom zadovoljan

I dok palim motor,i dok dodajem gas, i dok zabacujem varalicu u vodu,i dok uzimam zalogaje hrane, i dok komuniciram sa slučajnim prolaznikom,  imam osjećaj da je sve kako treba.
A kad je sve kako treba, kako bi čovjek bio nego zadovoljan.

Čisto uživanje

„E, eeeeeeeeeeeeeeeeej“
„Crne mi se ruke do lakata, vodu grabim , bijelo lice ladim. Vodu lijem, bijelo lice mijem.“

Jedan sam od onih što se trenutku dive.
Jedan sam od onih što u trenutcima žive i trenutke uživaju.

Trenutci kad vjetar svoje orgulje pokrene, one, sviraju na sve strane, kao svirac što ne mari za susjede.

Imam i ja svoje orgulje i ponekad kad ih pokrenem, one ispuštaju tonove, ispuštaju riječi, ispuštaju linije. Kao da se s vjetrom utrkujem.

Poštujem susjede.
Sučem niti, vežem čvorove, poput djevojčice što kiti svatove. Vežem riječi, vežem osjećaje, krotim svoje doživljaje, koprcam se, zabacujem,pokušavam...
Ribolovac sam.

Naskupljao sam se tih sunčevih ispraćaja od sunčanoga istoka do sunčanoga zapada, a još uvijek spremno grabim priliku za novi pokušaj.

Odlazak u ribolov je kao ribolov sam.
Ribolovac kad dođe na vodu, zabaci,izvadi, zabaci,izvadi i tako skroz dok ribolovu ne dođe kraj, dok ne dođe vrijeme za počinak.

Ribolovac odlazi u ribolov i vraća se, odlazi i vraća se skroz dok življenju ne dođe kraj, dok ne dođe vrijeme za počinak.

Posebna je to sorta, kad se jednom zarazi, ostaje bolesna do kraja.

Teško da ribolovci mogu biti loši ljudi.

Oni zločesti, naprosto nemaju vremena za snatrenja, za izmaglice, za žrtvovanja, za duga pješačenja, za kuhanje kukuruza, kupovanje varalica i sto drugih čuda što u leru obavljamo zbog tog čudesnog doživljaja, kojeg nazivamo ribolovom.

Zločesti  za sve to jednostavno ne mare.
Ne kažem da je onaj, tko ne ide u ribolov, automatski zločest. Ne, nego mi se čini da banditi i predatori imaju prečeg posla u svojim životima, od odmaranja očiju na obojanim obalama rijeke.


„E,eeeeeeeeeeeeeeeeeeej“
„Crne mi se ruke do lakata, vodu grabim, bijelo lice ladim, vodu lijem, bijelo lice mijem“

Moje ime nije u skladu ni sa čime.
Ja, možda i jesam u skladu sa svojim nastojanjima i sa trudom oko nastupa, međutim, sve skupa nije vrijedno spomena.

U pustoši gdje nastupam, ja nikoga ne zastupam, samo pušem s tim mojim jadnim plućima, u orgulje postojanja.

Par zapisa, vijori se na mom jarbolu, kao zastava.

„E,eeeeeeeeeeeeeeeeeeej“
„Crne mi se ruke do lakata, vodu grabim, bijelo lice ladim, vodu lijem, bijelo lice mijem“

Jedan dodir, na zategnutoj niti, dovoljan je da se srce ispuni, jedna riječ povezuje misli, jedan dah radi vezu između  duše i tjela.

I taj jedan dodir  ne može biti zarobljen,niti  jedan dah  može biti zauvijek,kao što  jedan obrok nije dostatan za cijeli vijek,  ali ljubav je takvo čudo da može sve  i zauvijek, naravno uz neizostavan osmijeh.

Osmijeh od sunčanoga istoka do sunčanoga zapada.
Osmijeh od jedne do druge obale.
Osmijeh od početka do kraja

Riječi tu nisu potrebne.

Usne se same namjeste, oči ih poprate, obrazi se prilagode, a srce radi u pozadini za sve.

Ne dam se problemima, ne dam se napastima.
Kad me zebnja obuzme, ljubav zazivam da me izbavi.

Ljubav je ono iz čega smo začeti.
Ljubav je ono zbog čega smo radosni.

Blago onima kojima je ljubav dostupna, blago onima koji se svoga izvora spominju, blago onima koji se svoje radosti ne odriču.

Taj život je eto jedan tren, u kom se čovjek nađe ili ostane izgubljen.