VATRE GORE, BIT ĆE TUŽNO KAD DOGORE

[No]

VATRE GORE, BIT ĆE TUŽNO KADA DOGORE

Dok sjedim po strani, pored mene prolazi prilično veliki brod i poklanja mi valove.
Čamac i ja u njemu, ljuljamo se poput kolijevke.

Kao što taj brod prolazi rijekom, rijekom  života,  prolaze pored mene događaji i pojave koji mi svojim prolaskom, poklanjaju valove.
Ne mogu utjecati na te događaje, kao ni na brodove, i trudim se samo da me njihovi valovi ne poklope.

Tako živim, tako opstajem.

Ljuljam se i gledam, ponekad  mahnem članovima posade, ponekad visoko ruku podignem na zvuk sirene.

Brodovi prolaze.
Prolaze ljudi, poznanstva i pojave

Oštra je moja udica, na koju natičem silikonsku varalicu, za koju vjerujem, da ostavlja za sobom u vodi, zanosne elektromagnetske valove. Rukom kojom ju vodim, dodajem tempo, dodajem ritam zanosu  i oštrim prezentaciju, podižući je na nivo  udice

Pratim bolesno ambiciozne ljude,  pratim događaje koje proizvode  i  prepoznajem njihovu oštrinu, kojom pokušavaju da nas ulove.

Skupljaju me godine, stišavaju  polako adrenalinske erupcije, ispratim pogledom i popratim osmijehom, čak i ono što je nekad bilo nemoguće. 
 
Nekada je život bio jednostavniji. Prevaranti su lovili naivne na prave  prirodne mamce    Danas nas love na izmišljene mamce, na gotovo savršene prevare, kojima ni lukavi a kamoli naivni, teško mogu da odole.

Svijet je postao sve teže mjesto za preživljavanje.

Pritisak na naivne je tako težak da im prijeti istrijebljenje

Rijeke su nam sve praznije
Ulice su nam sve praznije
I duše su nam sve praznije.

Žene su nam postale nasmijane barbike koje se skidanjem u bikinije  i uz glupave prazne osmijehe, bore za mir u svijetu, a  muškarci oblače suknje, briju noge i čupaju obrve.

U trgovinama nas čekaju jabuke, meso, mlijeko i povrće bez okusa i mirisa.

Glazbom nas sačekuju prostaci i prostakuše, napumpanih usana, sisa i guzica, sa svojim prizemnim, primitivnim uradcima.

Kulturnjaci nas ne hrane kulturom, nego nas sačekuju po uglovima sa čekovima, koje im trebamo napisati, kao dokaz da su oni, a onda i mi s njima kulturni.

Meni što stojim po strani,  ostalo je još  ovo malo melankolije, što poput čepa na boci, koji čuva vino da se ne prolije, dok se boca nekontrolirano naginje, čuva ovo malo duše da ne potone, dok se na valovima, gotovo nekontrolirano naginje.

Brodovi prolaze.

Prolaze ljudi, prolaze pojave a zapravo nitko nikud ne ide.

Tu smo

Troše se oblici, troše se riječi, troši se ljepota, troši se ...

Vatre gore, bit će tužno kada dogore.