Priče iz davnina

[dac]

Evo još jedne iz pera pok. Vladimira Zobundžije, pravnika po struci, pisca i naravno strastvenog ribiča. Ribolovac od malih nogu, zapisivao je doživljaje i zanimljivosti na koje je nailazio pecajući po slavonskim rijekama i mrtvicama....

                                                        ČETIRI  AGRONOMA

"Joka, moj Joka. Što ćemo za večeru? Opet kuća prazna, djeca gladna, a novaca nema." Kukala je Anka, žena Jokina i majka četvero vižljaste, žive i uvijek gladne djece. "Joka, moj Joka, a što ćemo?"
Počešao se Joka iza uha, odložio pilu kojom je rezao vrbov naplavak, pogledao ženu, pljunuo ustranu i snažnijim glasom punim optimizma, kao i mnogo puta prije toga rekao: "Ne kukaj ženo. I nama će sreća doći. A za večeru, odoh ja na Dunav po dva-tri smuđa."
Uzeo Joka blinker domaće proizvodnje, sam ga je izradio, kućna radinost, rekli bi turistički radnici, jedino je silk kupio. Sve je na tom blinkeru bilo nezgrapno i neskladno, jedino je ribica djelovala kao najljepši  filigranski rad. I još je nešto na toj ribici bilo čudno. Takvih nigdje u trgovinama nije bilo. To je bio osobno Jokin izum.
Inače je u Aljmašu svako dijete znalo Joku. Tu na ušću Drave u Dunav ribolov je sklonost svakog mještanina, a Joka je među ribičima slovio kao onaj kojem nema premca. Talent. Kad je netko trebao ribe, jednostavno je zamolio Joku da uhvati soma, smuđa, šarana ili što je već želio i dok bi udario dlanom o dlan, Joka je ribu stvorio. Kako je lovio, e, to se nije znalo. Odlazio je sam, vraćao se sam, uhodili su ga, viđali gdje sidri čamac, probali sami na tim mjestima, no bez uspjeha. Onda su ga ostavili na miru, nisu ga više uhodili, zadovoljili su se zaključkom da Joka zna nešto što nitko ne zna, da ima nešto što nitko nema, zato i lovi kad nitko drugi ne lovi i tom je konstatacijom svačiji ribički ponos bio zadovoljen.
Došao je Joka na obalu, sjeo u čamac i potjerao ga prema  poloju  gdje se skupljala sitnica, a u sumrak privlačili se oprezno iz dubljaka smuđevi, nasrtali na poloj i grabili sitnicu. Vode je tu bilo jedva metar i mogao si varalicom satima lupati, a da ne uhvatiš ništa, jer nisi znao tehniku kako treba loviti. A Joka je znao. Trebalo je baciti varalicu, pustiti je da padne na dno i čekati. Kad se pojavi smuđ, kad sune na poloj, a sitnica počne prštati na sve strane, trebalo je samo varalicu povući s dna i smuđ ju je ugrabio.
U trenu je Joka ulovio par lijepih smuđeva i krenuo kući. Rastužio se. Žao mu djece. Već dugo ih samo ribom hrani. Nemaju ni peradi ni svinja. Ono malo zemlje ne može dati sve što za život treba. Da bar ima šroder. Što bi lijepo živio. Samljeo bi susjedu kukuruz, uzeo ušur, hranio kokoši i svinje i…zbilja, pravio bi obilje nastalo u njegovoj kući.
Šroder je bio Jokina slabost. Da bar može nabaviti šroder. Samo trideset „crvenih“ treba za šroder, a on ih nema. Na nedalekom poljoprivrednom dobru radila su četiri mlada agronoma. Sve ribiči. Otkako su pesticidima i agrotehničkim mjerama sveli na minimum fond divljači, napustili su lov i prešli u ribiče. Konačno, kakav je to agronom koji se ne bavi lovom ili ribolovom. Hranili su se uglavnom mesom peradi i svinjetinom, jer ribu nisu znali loviti. I kao što je Joka žarko želio šroder, tako su agronomi žarko željeli da uhvate ribu. U sebi, duboko u duši, samo da nitko ne sazna, svaki je od njih bio spreman za ribu riskirati i nekoliko „crvenih“.
Iste večeri kad se Joka vraćao sa smuđevima, jedan od četiri agronoma vraćao se također s Dunava, ali bez ribe. Pomalo bijesan, možda više razočaran, hodao je vijugavom stazom uz obalu rijeke. Odjednom, na stazi spazi kuju. Tiho je cvilila, mahala repom, glavu sagnula zemlji, očito je, prema širini tijela bila skotna i kao da je željela reći „gladna sam“, daj mi malo hrane. Narogušeni agronom, iako mu je netaknut sendvič ležao u torbi, samo je kuju opalio nogom i nastavio put.
Odmah iza njega naišao je Joka. Dobar kao kruh, sažalio se nad jadnom životinjom, čučnuo kraj nje, gladio ju po dlaci, tepao joj i dao bi joj hrane, samo da je imao. Krenuo je kući, a životinja koja je instinktom osjetila da se radi o dobrom čovjeku, krenula za njim cvileći.
„Kudćeš baš za mnom“, grdio je Joka kuju, no životinja se nije vraćala i došla je za njim do kuće. Zatvorio je Joka kapiju, no kuja je grebala po vratima i cvilila, ponekad bi tužno zalajala i očito je bilo da neće otići. I Joka i žena došli su da je otjeraju. Ona se skupila u prašini, legla, isplazila jezik i cvilila onim tipičnim psećim pogledom, prelazeći od Joke na ženu, sve dok joj se nisu smilovali i odveli je u sjenik.
„Neka, nek se ošteni, i kuja je živi stvor, ima pravo na život…“ huknula je od muke mama Anka, svjesna da će svoju dobrotu platiti i komadom kruha, što će ga otkinuti i sebi i svom Joki od usta.
Kuja je oštenila tri živahna štenića, što su na očigled rasli i cijele se dane igrali po sjeniku na veliku radost Jokine djece. Kad bi Joka krenuo na ribe, nije ju trebao zvati. Sama bi krenula za njim i strpljivo ležala na kljunu čamca ili bi nepomično pratila s obale kako on lovi ribu.
U jedno rano jesensko predvečerje Joka je baš izvlačio krupnog smuđa, a kuja skupljena na obali promatrala duel, kad je naišao onaj isti agronom što ju je tri mjeseca ranije opalio nogom. Lagano je zarežala kad ga je ugledala. On je zastao i kad je Joka izvadio smuđa, ponudio se da specijalnom DAM-vagom izmjeri ribu. Bio je gotovo trokilaš. Agronom je poznavao Joku. Iz ovog slučajnog susreta htio je izvući neku korist. Nije odlazio. Ponudio je Joku cigaretom, stavio mu u ruku bočicu konjaka, pokazivao mu pribor i na kraju ga izravno upitao kako to da on baš uvijek ulovi ribu.
Joka je bio šaljivđina. Popio je gutljaj-dva konjaka, a to je samo pojačalo njegovo vedro raspoloženje. Na takva pitanja uvijek je odgovorio šalama: mažem blinker čapljinom mašću… pomilujem  komšinicu prije nego što odem u ribolov… kuham vračarije…šišmiš…ponoćna trava… Baš je pomišljao šta da odgovori agronomu, kad mu je pogled pao na kuju. Odmah se sjetio šta treba reći…“Pa znate, zadužili ste me cigaretama i konjakom pa ću vam reći, ali nikom ni riječi. Vrijedi?“
„Vrijedi!“  Grunuo je agronom kao iz topa i sav se pretvorio u uho. „Znate gospodine, ali molim vas nikome ni slova, vidite ovaj je pas dresiran. On osjeti miris ribe i dok je riba duboko u vodi…kad kuja stane na obalu i zalaje, ja bacim blinker ili senk i…riba je moja. Samo molim vas još jednom, nikome ni slova!“
„Ma šta vi mislite o meni!“ Busao se agronom o prsa. „Gdje bi ja obećanje prekršio. Interesantno…kakva fantastična ideja…dresirati psa da otkriva ribu…da to nisam vidio svojim očima, ne bih vjerovao…
"Slušajte, ispalio je agronom kao iz topa... prodajte mi tog psa !"
Joka se prenerezio. Nije očekivao da ga agronom ozbiljno shvati. Počeo se nećkati, govorio da nije pas za prodaju, izmišljao razloge, no agronom je bio uporan. Želio je kupiti psa.
"Evo, dajem vam pedeset tisuća za psa"
"Šta"... razgoračio je Joka oči.
"Dobro, dobro, šezdeset tisuća..." ponudi agronom, jer je po izrazu Jokina lica shvatio da je pedeset malo.
"Molim vas, nemojte se sa mnom šaliti, procjedi Joka kroz zube, blijed od bijesa što mu agronom na tako ponižavajući način odgovara na šalu.
"Evo onda osamdeset tisuća, više ne mogu.... ponudi agronom.Vi ćete si i drugog psa izdresirati, vi to znate, neće te baš mnogo izgubiti.
Svane, konačno Joki da je agronom ozbiljno shvatio šalu. Vidi da može doći do novaca... pa zašto i ne bi... ako čovjek hoće kupiti kera.... u redu.

.... nastavak sutra !

[DIDAPATAK]

..Dac..dobri smo si ..al hebeš buve..
..trk nešto ladno mazni  i nastavi kucati 
..pa ko će čekati nastavak do sutra 
..
..

[dac]

Dida, nestade mi snaga gledajući ovaj "mlitavi" Hajduk.... 

[šajzika]

Dac neznam kako tipkas ali pripazi da ti se ne dogodi da tipkanje teksta traje duže od 30 minuta.
Ako traje više od 30min on to vidi kao neaktivnost i odlogirat će te pa bi mogao izgubiti tekst

[dac]

Dio je kopi-paste iz Worda, a dio je tipkan direktno... 

[šajzika]

Sve ok
Cisto da znas da se ne dogodi da ti trud ode uzalud

[DIDAPATAK]

Dida, nestade mi snaga gledajući ovaj "mlitavi" Hajduk.... 

..ma ja naviko na mlitavi    ..pa se nejedim 
..

[dac]

Evo i obečanog nastavka....

„Vrijedi!“ prošapće Joka. „Ali da znate da ni oni psići kod kuće nisu dresirani, ne bi vam prodao kuju.“ Agronom izvadi šlajbok, odbroji osam crvenih i preda ih Joki, potapše kuju po krznu, pucne joj, a ona se vesela zbog mirisa mesa i slanine, kojim je bio prožet agronomov torbak, krene za njim.
Joka je svratio u dućan, pa u mesnicu i onda u pekaru. Kod kuće je nastalo veselje. Djeca nisu pitala odakle novci, a mama Anka nikako nije htjela vjerovati da je Joka tako dobro prodao kuju. Čim je agronom stigao kući, poslagao je pred kuju nekoliko vrsta salame, kruha, mlijeka pa čak i palačinke što su ostale od ručka. Odmah je potražio drugove. U tančine im je objasnio osobine psa kojeg je kupio i odmah je dogovoreno da ga u svanuće isprobaju.
Čim je svanulo, sva su četvorica došla na Dunav. Kuja je puštena. Krenula je obalom. Kretala se nekako teško zbog silnoga mesa što je prvi put u životu izjela i sva se napirila, a to su agronomi protumačili da savjesno njuši i pretražuje riječne dubine. Kad se oslobodila vjetrova, stala je i veselo zalajala. Odmah je agronom zavitlao blinker.
Dogodilo se ono što se samo na ribolovu događa. Jedan bolen, kojem je dan ranije ispao iz usta orašak kojeg je u svojoj lakomosti zamijenio mušicom i napao, a stajao mu zaboden u raljama desetak dana, lud od gladi srljao je rijekom u svim pravcima u potrazi za hranom. Baš pred njega je pao agronomov blinker. Napao ga je strahovitim udarom i ubzo se našao na obali.
„Tri kile najmanje“, divili su se agronomi, gladili kuju po leđima, tepali joj i naizmjence ju nosili na rukama putem kući. Taman se Joka spremio da ode na njivu, kad je pred kućom stao Land Rover. Milicija, pomisli Joka. „Kog sam se vraga polakomio i prodao psa. Sad će biti povuci-potegni.“
Tri čovjeka ušla su u dvorište. Taman je Joka htio reći: „Krvi sam drugovi, sve priznajem“, kad ono najdeblji od trojice došljaka izvadi cigaretu i ponudi pa izvadi i bocu Trenka, pripali Joki cigaretu, počne ga tapšati po leđima, nutkati ga da pije, a Joka se preznojavao i sve čekao da će ga svezati u lance i odvesti u zatvor. Debeli tada izdaleka počne Joki nuditi sjeme, cijepove, voće, lozu…sve što mu treba iz njihove ogledne stanice… i sve  kroz razgovor Joka je shvatio da to ipak neće biti milicionari u civilu. Odlučio se da šuti i čeka. Debeli nije dugo izdržao.
„Vi imate pse dresirane za ribolov, mi to znamo, nemojte tajiti. Prodajte nam te pse. Vi ćete druge izdresirati.“
„Nemam ljudi“, dokazivao je Joka, „to je bila šala, sunca mi, djece mi…“ Kleo se Joka, no agronomi se nisu predavali, dokazivali su kako je jutros uhvaćen bolen i upeli se da kupe pse. Debeli je bio najuporniji: „Znam ja drugar da i Kinezi to rade. Samo s pticama. Svežu joj štrik oko vrata i puste da roni i lovi ribu. Zašto mi ne bismo imali takve pse. Samo ti prodaj. Nećemo te mi izdati. Znam ja šta su patenti i autorska prava…Ne brini. Prodaj, a mi ne ćemo zucnuti ni slova o tvojoj vještini.“
Vidi Joka s kim ima posla. Vidi, može doći do novca. Sjetio se šrodera i djece pa kad je povukao još dva tri puta iz boce, pristao je i prodao sva tri štenca. Svakom agronomu po jednog. Po osam crvenih za komad. Tog dana nije otišao na njivu. Otišao je u Osijek i u Željezaru kod Marijana Blaževića kupiti šroder. Melje šroder, po dvorištu pijuču pilići i rokću prasci, a u kući Jokinoj uvijek se nađe koji dinar.
Agronomi više ne dolaze u Aljmaš. Obilaze to mjesto. Torbe im mirišu na meso i slaninu, a ne na ribu. Lovci se tuže da se po ataru staru skiću četiri psa. Jesu li to oni što ih je Joka prodao, ne znam, no činjenica je da nijedan agronom nema više u domaćinstvu psa. Vjerujem ipak da nisu bili tako kruta srca da su pse otjerali. No, prema Joki nisu ispunili obećanje. Nisu mu donijeli sjeme, ni voćke, ni cijepove, ni lozu iz svoje ogledne stanice.....   


I još mnogo zapisa, tekstova i pjesama u kojima se prepoznaju Drava, Dunav, Bosut, Karašica, bare i mrtvice ovog kraja....   
Pa ako moderatori dozvole...... 

[maverick]

Svakako, priče su fenomenalne i tvoj trud da to prekucaš 

[Mornar Popaj]

Genijalno 
Prava ljetna literatura 

[Dukulele]

Moze jos ovih prica?  Sjajno su mi napisane.

[kawasaki]

Neznam jel se uklapa ovaj tekst sto sam jednom napisao 

[dac]

Za sve "prijatelje po štapu", ljubitelje laganog štiva za laku noć i miran san....

I to se događa

Kad vas put nanese u grad na Bosutu, upitajte prvog čovjeka kojeg sretnete, onaj kojega nikad niste vidjeli ni čuli za njega, da vam nabroji tri najbolja blinkeraša u gradu i budite sigurni da će među trojicom najboljih svaki spomenuti Miku i Božu. Njih dvojica i zaslužuju da budu svrstani među najbolje. Pravi su umjetnici u lovu varalicom. Nema u Slavoniji i Baranji rijeke ni mrtvice koju nisu pretražili svojim blinkerima. Svu silu golemih štuka upoznale su utrobe njihovih torbi. U najgušćoj magli i najtamnijom noći njih dvojicu možete lako naći. Po mirisu ribe kojim su prožete njihove ribičke uniforme. Nerazdvojni su. Drugarčine. Samo ih viša sila može spriječiti da zajedno ne odu u ribolov.   
Viša sila uplela se u njihov život i te kasnojesenske nedjelje. Baranja. Dunavac u Zlatnoj Gredi sav obrastao trskom i rogozom. Voda bistra, čista, bez pokrova vodene trave koju su mrazovi spržili i poslali na dno. Svaki čas čuje se pljusak štuketine koja nasrće na sitnicu…ribička idila, a Božo spriječen, ne može u lov. Mika u rano nedjeljno jutro odlazi sam…
Poslijepodne na tribinama stadiona Božo ne gleda igru Dinama. Gleda nestrpljivo prema ulazu, očekujući da se pojavi Mika. Skoro i ne vidi kako Pera Plavšić tuče po stativama i kako Šesto po lijevoj strani izvodi slalom za slalomom između svojih čuvara. Konačno, negdje pri kraju utakmice stiže Mika. Trči Božo pred njega, gura se kroz mnoštvo…
„Kako je bilo?“ Pita sav zadihan. „Pa“, oteže Mika govorom, pravi važno lice…“bilo je jedno, tako, dvadesetak komada, možda koja više. Bacao sam ih natrag, znaš ti mene…najveću sam donio kući. Zamisli kad sam ju rasporio, imala je u sebi jednu kilašicu…“ 
„Bogati, bogati“, ponavlja Božo, šuti, ne gleda ni Miku ni posljednje trenutke utakmice, očito je da nešto smišlja. „ Slušaj Mika, sutra ja krećem na Dunavac, javi mojima da sam službeno spriječen ili smrtni slučaj, bilo što, neću doći na posao. Vrijedi?“
„Vrijedi.“ Procijedi Mika, iako mu se grdno savjest pobunila jer tog dana nije ulovio ni ljuske. Zašto,  nije znao objasniti. Voda je bila bistra, vrijeme sunčano, prohladno, upravo idealno za lov, a štuka neće pa neće. Pa baš ni ljuske…a kako da prizna, on ribič, da cijelog dana nije ništa ulovio. Kako da to prizna makar i svom najboljem prijatelju. Možda mu ni vjerovao ne bi…umiruje Mika savjest.   
Tek što su zvijezde počele blijedjeti, a svjetla pruga nad krošnjama vrba najavila svanuće, Božo je stigao na vodu. Do kasno popodne nabacivao je varalicu. Bacao je pod trsku, vukao pored polja rogoza, uz lopočeve listove, između grmova potonule drezge i po čistinama, no štuka se nije javila. Prazne torbe vraćao se kući.
„Da“, zaključivao je, „nije grizla jer je Mika jučer napravio lom. Poplašna je…“ Nazvao je Miku prema dogovoru. „Da, stari moj. Udarala je kao i tebi jučer. Imam jednu kao tvoja, a jedna je bila malo manja…“ Farbao je Božo ne trepnuvši okom. A kako da prizna, on ribič, da cijeli dan ništa nije ulovio. Kako da to prizna makar i najboljem prijatelju. Sigurno mu ne bi vjerovao.
„Krenula je znači“ pomisli Mika. „Slušaj Božo, javi sutra u poduzeće da sam bolestan, odoh ja ujutro na Dunavac.“
Cijeli dan Mika je bacao varalicu i opet ništa. Štuka ni da se javila… „Neće,“ zaključivao je „jučer je Božo napravio lom. Poplašena je…   
Nazvao je Božu prema dogovoru. „Da dečko moj udarala je kao i tebi jučer. Imam jednu kao ona tvoja veća, a dvije su malo manje“…farbao je ponovno Mika svog drugara a da okom nije trepnuo.
Krenula je pomisli Božo. „Stari slušaj javi sutra da sam bolestan, ja ću u jutro na Dunavac“.
I opet je dan bio lijep, bez vjetra, pun sunca i zakašnjelog babljeg ljeta. Štuka je ganjala sitnicu, njeni su naleti stvarali virove i pomicali stabljike trske kao da ih vjetar njiše, ali varalicu nije ama baš nijedna primila.   
„Neće, sunce im ledeno jučer ih je Mika razbucao. Ali taj čovjek ima sreću“ Pomalo se počeo i ljutiti na svog ribičkog druga. Nazvao je Miku prema dogovoru. „Pa stari moj ne mogu reći da je bilo izvrsno ali zadovoljan sam. Imam jednu dobru i dvije….“
„Slušaj“, prekine ga Mika. „Javi u poduzeće da sam bolestan. U jutro ja odoh. Sunce mu ledeno, ala taj Božo ima sreću.“
Počeo se Mika ljutiti na svog drugara, a ta ljunja se još pojačala kada se kući vraćao prazne torbe, a nije se smanjila ni kada je uhvatio slušalicu i nazvao Božu. „Čuj dečko, udarala je kao maljem sve komadi od…“ 
„Stani“, rikne Božo u slušalicu, „ti srećković, krumpiraš, zna se kome rastu krumpiri na betonu…“ zahutkao se Božo već ozbiljno ljut na Miku „ti raubšicer znaš da se toliko štuke ne smije loviti. Javi sutra da sam bolestan odoh ja na Zlatnu Gredu“. 
Tužan se Božo vraćao iz Zlatne Grede. Odsutna pogleda, prazne duše i ribarske torbe, ušao je u stan. Odmah se žena sklonila u drugu sobu. Znala je već iz iskustva što takvo držanje njenog muža znaći. Poslije će mu donijeti čak i konjak. Samo da se malo smiri…“Halo!“ zarežao je Božo u slušalicu. Na drugoj strani žice Mika je čekao napet kao struna „Odlično, odlično, danas sam prošao bolje nego ikad. Dvije dobre i …“   
„Stoj…“ grakne Mika u slušalicu.“I ti meni kažeš da sam srećković i krumpiraš. A šta si tek ti, krivolovac, mesar, kakvo mesarenje si napravio na Dunavcu. Treba te kazniti, sunce ti raubšicersko. Javi sutra u poduzeće…“   
Pred zoru kad se Mika probudio, na prozorskim staklima procvale su ledene ruže. Sjeverac je urlikao preko krovova a snijeg je potpuno zameo grad. I tako je zima što iznenada preko Panonske ravnice prodrla u grad na Bosutu zaustavila nadmetanje naših drugara. Primirili su se, prestali se ljutiti jedan na drugog, onim uspješnim ulovima na Dunavcu međusobno nisu uopće pričali, kao da su izbjegavali tu temu. U društvu ribiča ako ih je netko zapitao nešto o tim uspjesima odgovarali su nevoljko, sve gledajući u pod. 
Pitat se kako sam onda saznao da se sve to dogodilo baš tako kao što sam opisao. Vrlo jednostavno. Svaki posebno pričao mi je o tim ulovima i nije bilo teško zaključiti što se zapravo dogodilo.
Još samo jedna mala napomena… svaka sličnost sa živim ribičama iz Vinkovaca nije slučaja.