MELEM

[No]

MELEM


Procvale su magnolije, procvjetale su i  jabuke.

Proljetno sunce probudilo je uspavane pupove, probudilo je i mene, pozvalo me da na starom mjestu potražim, moćne riječne šarane

Priča je ta, gotovo ista, svako proljeće.

Nakon zime i pjesme sa smuđevima, dođe vrijeme šarana, dođe lišće na granama, dođe toplina sunca kao kapljica melema na, u zimi  smrznutim ramenima.

Zaogrnut okriljem noći, tih u tišini, sam  u čamcu, s udicama spuštenim u vodi, sačekujem jutra da se prospu po obalama.

Ima nešto čarobno u tim ranojutarnjim satima.

Da li je to  magija svjetlosti što dolazi,da li jutarnja svježina, da li čarolija ribljih repova što razbacuju kapljice vode po površini, da li pjev ptica pjevica, da li čovjekova samoća i iščekivanje susreta sa nekim od tih divljih šarana, ili sve to skupa, zajedno pomješano sa životom.

Ne znam.

Znam samo da volim, čak bih mogao reći da obožavam ta ranojutarnja proljetna pecanja.

Jednom , sad već davno, jedna je djevojčica povikala-
-tata, tataaa eno kum ulovio živu ribu.

Svakim tim jutrom, čudim se poput te djevojčice i lovim poput kuma, život živi.

Neki moji poznanici u to cvjetno proljeće, sjede po gradu,na otvorenim terasama kafića, i promatraju tuđe žene u prolazu.
Neki drugi rade nešto drugo

Svima nama  vrijeme ide.
Negdje sam već zapisao da ga ne šparam. Bit će tog vremena i kad nas ne bude.

Jutro je.
U čamcu je kanta s kukuruzom, kanta sa rezervnim priborom, meredov, mreža za ribu, stolica i ja.
Na samom rubu zadnjeg dijela čamca, koji je okrenut nizvodno, stoje tri nosača i u njima tri prastara štapa, tri crvene germine i svaka od njih ima svoje ime. Crna, Bijela i Ranjena.

Sjedim i čekam da koja zatitra, a kad se to desi, pokušavam biti pripravan reagirati poput revolveraša na divljem zapadu, na svaki ravnomjerni pomak osjetljivog vrha štapa, pa makar on bio i par centimetara, lupam kontru.

Neopisiv je osjećaj kad podignem štap i osjetim da je u tvrdo, a onda ga u djeliću sekunde  šaran zgrbljenog spusti nazad i mota kao igračku.
Naprosto neopisivo.
Nijedna riba koju ja znam nema takav start.

Neki moji poznanici koji pecaju šarana, doduše sa obale, ali na istoj toj rijeci, imaju drugačiju predodžbu  ribolova od mene. Oni stavljaju fiksne sisteme, uključuju free spool na rolama, i čekaju šarana, kada ga olovo zakuca i kad rola prozuji.

Love po cijele dane i noći, i u prosjeku love  manje od mene, koji lovim uglavnom tri-četiri sata ujutro i tri-četiri popodne.   

Oni su u mom shvaćanju šaranskog ribolova na rijeci statističari.
Ponekad sam im to znao reći i kad sam vidio da im to nije drago, od tada to izbjegavam.

Jednom me  prilikom jedan od njih pitao- kako to misliš da sam ja statističar a ti ribolovac
- pa tako što ti ne loviš šarane, nego samo  registriraš  samoubojice, one koji se sami ulove, a ja lovim sve one koji mi pruže priliku.

-kako to misliš- pita me

-tako što je tebi zvono za uzbunu postavljeno na zujanje role koje ti govori da se šaran ubo, da je u bijegu i da dođeš podići štap, a meni je uzbuna kad uzme moja dva zrna kukuruza u usta. Pokušavam prepoznati taj trenutak i reagirati  prije nego ih izbaci van iz usne šupljine.
Nije to lako. Problematično je razlikovati griz šarana i krupne bijele ribe ali s vremenom se nauči kao i sve drugo u životu.

- ma daj me nemoj zezat, kako možeš znati kad je uzeo kukuruz u usta

-pratim, lupim kontru i saznam, a ako sam promašio, samo spustim štap nazad i nastavim čekati.

-ne vadiš van?

-ne, tko zna koliko puta mi se desilo da kontriram, promašim, ostavim , naravno namotam višak konca, i nakon nekog vremena dobijem šarana na isti taj štap.
Desi mi se ponekad da mi šaran stisne prut, baš onako kao da ga je grom pogodio, ali to nije pravilo nego slučaj.
Otprilike od deset šarana, tako mi dođu dva, sve ostalo je nadmudrivanje, na granici pipanja i poteza.

Gledao me bljedo i činilo mi se da je shvatio što mu govorim, ali da iz nekog razloga ne može prihvatiti. Lice mu je izgledalo zbunjeno, kao da razmišlja dali ga zezam ili je to stvarno tako.

Nije to ni čudo, jer ljudi  slijepo vjeruju propagandnim programima, novinama, internetu, reklamama, a nadasve uvjerenju kako sve o ribolovu znaju i da im ne treba promjena, već samo nešto sreće, za dobar rezultat.

Zapravo je nevjerojatno koliko smo kao ljudi, a pogotovo sad, u ovo brzo vrijeme, brzih komunikacija, podložni  raznim vrstama manipulacija

Većina se od nas, zapravo i ne želi mjenjati.

Promjene su stvar vremena, stvar uvijerenja i ponekad nas život jednostavno u njih uvijeri ili nas na njih jednostavno natjera.

Davno je Albert Einstein rekao da se istim postupkom ne može dobiti drugačiji rezultat.

To je istina koja vrijedi u svim područjima života.

Ako koristim jedan sistem, i ne ide,promjenim, možda će biti bolje.
Ako sam probao koristiti ružnu riječ, pa ne ide, probam ju promjeniti, možda će s lijepom ići.
Ako sam bio na izborima i glasao za nekoga, pa ne ide, promjenim, možda će ići.
Ako nisam izišao na izbore, i ne ide, iziđem, možda će ići.
Ako.
Milijun ako i jedan kako-- drugačije nego prije.

Upravo je nevjerojatno koliko smo se kao ljudi spremni osloniti na sreću, i da pri tom zaboravljamo da tu sreću treba tražiti i provocirati.

To je ona situacija kad Mujo moli boga da dobije na lotu a bog veli- daj Mujo uplati  taj loto.

U ribolovu kao i životu ima sreće i lutrije ali se to dešava samo ponekim i ponekad a za sve ostalo je tu  ljubav, trud i rad.

Ne, ne pričam vam da ja znam, nego vam samo pokušavam ispričati kako se radujem proljeću, kako sam sretan i kako uživam u nadmudrivanju sa šarenim žuto-crveno-crnim šaranima.

Družim se s njima od proljeća, preko ljeta, do kasne jeseni i nadam se da će biti tako, dok god me tijelo ne iznevjeri.

Jesu crno-crveno-žuti, ali nisu hladni kao njemačka zastava, nego lijepi i blistavi kao kapljica sunca, kao kapljica melema za ribičku dušu, kao pozivnica da se voli domovina i zavičaj.

[DIDAPATAK]

   .....  ....
..
P.S.,,ma sve si napisao