ROÐENDAN

[No]

                                                   ROÐENDAN





Naši su životi poput mostova koji se protežu od nekuda do nekuda, ili od nečega do nečega,od jedne do druge obale,od rođenja do smrti.

Ima ih svakakvih.

Mostovi kao mostovi, razlikuju se po svrsi,materijalu kojim su građeni,dužini,širini,visini,nosivosti i još koječemu,ali bez obzira na to kakvi bili, u suštini su samo mostovi,  veza između dvije obale.

Nadvisuju ti naši životi provalije,opasne virove i bujice. Tutnje po njima,nad njima i pod njima vjetrovi,oluje,nemirni i mirni dani,zamislivo i nezamislivo.
Prolaze kroz njih i preko njih lopovi,prosijaci,bogataši,komedijaši,lakrdijaši.

Poneki ljudi misle da su ti mostovi sami sebi svrha i da sami zbog sebe postoje i da vode od nikuda do nikuda,od ničega do ničega.
Naravno da nisam jedan od tih.
Kada bi tome tako bilo, bilo bi to carstvo besmisla koje mi se  ne uklapa u smislenost i savršenstvo svijeta koji nas okružuje.

Životi poput mostova. Nikad ih dosta. Kad jedan propadne,drugi se podigne.

U mostove kao i u sve živo uključeno je vrijeme koje postoji i ne postoji, prolaznost i vječnost,tama i svijetlost,  noć i dan, krutost i tekućina, dobro i zlo,  plus i minus.

Suprotnosti  se isprepliću  i prožimaju ,pletu se i podupiru naslanjajući se jedna na drugu.

Tako nekako mostovi i nastaju.

Gledajući ljudskim očima i mjereći ljudskim mjerama tamo davno prije  pedesetdvije godine,  10. 05. 1965. godine,  negdje u planini , u skromnoj seoskoj kući ,sagrađenoj od drvenih planki, jedna je žena teško uzdisala.

U postelji prostoj,slamnatoj, oblijevao ju je znoj.

Trpila je bol koju samo majke poznaju

Rađala je sina. Trajalo je cijeli dan.

Scena kao scena kroz stoljeća.

Kao što pupoljak na drvetu nabrekne ,nabrekla joj je utroba u kojoj je čuvala život mijesecima. Poput cvijeta na drvetu što se iz nabreklog rodnog  pupa otvara, došao je dan da i njen podstanar iziđe van.

U toj maloj,mračnoj sobici bila je još jedna osoba koju smo oduvijek zvali kuma Stuparka.

Nisu to bile žene,a ni vremena u kojim se nešto raspravljalo o smislu i besmislu življenja. Živjelo se po navici,po matrici,mukotrpno i surovo.

Život se naprosto crpio iz škrte planinske zemlje kao što dijete sisa mlijeko iz majčinih grudi.

Dijece je bilo  više nego danas. Veselja je bilo više nego danas. Živjelo se i opstajalo teško ali i možda uspješnije nego danas.

Prirodna selekcija je nadomještala nedostatak liječnika,mnoštvo ruku nadoknadilo je potrebe za energijom. Svijet je bio spor i jednostavan.

Dole tvrda zemlja,gore  nebo visoko.
Između zemlje i neba čovjek i njegovo življenje. Prostor za razvoj vještina,prostor za obrazovanje,prostor za savladavanje daljina,prostor u vremenu koji  je svatko oduvijek popunjavao onako kako je znao il morao.

S ove distance,današnja ekipa bi rado uzela prirodnu hranu ali ne bi motiku, uzeli bi druženja,ciku,graju,pjesme i veselje ali nebi rado prazne želudce,uzeli bi još štošta ali bi pobjegli kao đavo od tamjana od onoga na čemu  to štošta počiva.

Nije mi namjera uspoređivati ta vremena nego samo reflektiram nekakav trag  iz svojih vena.
Pokušavam sagledati poveznicu između trenutka u kom sam došao i trenutka u kom se polako pripremam na odlazak ,pokušavam shvatiti amplitude u ljudskim nastojanjima,pokušavam shvatiti ritam ubrzavanja života.

Oduvijek je svijetom kroz muku protkana ljepota koja koja drži život na životu.

Bez ljepote ničeg ne bi bilo.

Ljepota se skriva u jednostavnosti . Pokazuje se i doziva nas k sebi poput  treperavog plamena svijeće u mraku.

Kroz grč,bol,suze i plač,kroz mrak,kroz raširene noge žene,provlači se nježno tjelo djeteta,poput male nježne grane koja izbija iz kore drveta,poput svijetla što se zrcali kroz mrak,poput pileta što se probija kroz ljusku jajeta.

Scena kao scena kroz stoljeća.

-Vidi kuma sinčine.

Rekla je kuma Stuparka

-Baci govno niz rovine

Rekla je žena koja se upravo porodila.

Tijelo joj je klonulo,napokon  je mogla uzet zraka i činilo  se da joj je laknulo, činilo joj se kao da je konačno  gotovo ali je u stvari sve tek počelo.


Tog dana sam počeo ostavljati trag u postojanju.

Do sada pale su mnoge kiše,izmjenjala se svijetlost dana i tama noći tisućama puta.  Uminule su mnoge zime, a zapravo je to bio samo tren.

Treptaj vremena u povijesti,ravan treptaju oka u ljudskom životu.

Makar i kao treptaj,bilo mi je dovoljno da spoznam ljepotu.

Ljepotu kao izvor hladne vode.

Ljepotu kao izvor života.

Ljepotu kao smisao.

Kao nešto čarobno i nevjerojatno.

Treptaj još uvijek traje i daje mi snage da utihnem s mirom.

Hodam svijetom pazeći da ne nagazim nikoga.
Hodam svijetom pazeći da ne remetim sklad.

Pokušavam čuvati riječi poput novca u novčaniku. Upotrijebiti ih kad treba. Ne biti škrt. Ne rasipati ih bahato i nemarno.
Ako novac  možemo naći razbacanog na sve strane,na hrpama.

Znak je to da ništa ne vrijedi.

S riječima je isto. Tamo gdje ih je previše,tamo gdje se lako izriču,tamo gdje se s njima razbacuju,ne vrijede ništa bez obzira na to koliko ih ima.

Nakon svih tih godina sjedim u čamcu,promatram štapove,lovim ribe i slavim rođendan razmišljajući o pokojnom ocu i  majci ,o slasti i muci života,o tome kako imam sve i ništa nemam.

Razmišljam o svojoj djeci,o dragoj i dobroj ženi s kojom  život dijelim.

Razmišljam o svemu i o ničemu promatrajući grane vrbe dok se njišu na vjetru,gledajući uzmreškanu vodu rijeke koja me trpi godinama.

S jatom ptica koje me nadlijeću vidim  ljude koje znam,vidim u tom letu godine, vidim sjetu i pomalo shvaćam da dozrijevam poput jabuke u voćnjaku,poput paradaiza u vrtu.

Danas mi je rođendan,nema torti ni fanfara,nema buke i komešanja.

Sjedim u čamcu i slavim gledajući rijeku koja teče. Gledam vodomare,gledam čaplje i usplahirene piljke. Gledam grane i listove.

Gledam nebo.

Slušam šum vjetra i pjev ptica.

Što će mi fanfare,što će mi torte,šta će mi komešanje.

Ima li većeg slavlja,ima li veće časti nego što  je za rođendan posjetiti raj.

Uživam u raju i znam,daleko su rovine,daleko je rodna planina, ali je blizu srcu kao i moja zlatna dolina.

Lijep je ovo dan 10.05. 2017. godine.

U zraku miriše proljeće.

Staračke pjege koje odnedavno imam na rukama govore  mi da sve prolazi i nestaje ali im ja ne vjerujem, ne.

Ljepota je tu oduvijek.

Bila je prije nas i poslije nas bit će je.

Treperavi plam svijeće u mraku svijetli oduvijek,stražari nad sudbinom ljepote i teško je vidljiv ljudima koji ne vide.
Teško je tu svijetlost dočarat  ljudima što ne vide isto kao što je teško gluhom čovjeku reći dobar dan,mada ne i nemoguće.

Zato ne vjerujte staračkim pjegama,lažu vam iz nekih svojih razloga,iz istih onih razloga zbog kojih neki ljudi misle da su most od ničega do ničega.



 

[dac]

Kako pročitati tvoje tekstove , a ne ostati bez riječi.....            

[majstor]

Rođendan mi je bio prije 4 dana. Ovo mi je čestitka. Uvjek se divim tvojoj sposobnosti da uzmeš puno vremena i napišeš članak na forumu u kojem su prave riječi na pravom mjestu.     

[No]