PLAMEN SVIJEĆE

[No]

Plamen svijeće


Opet sjedim u tom čamcu, na toj rijeci.
Opet pružam pogled k nebu.
Opet vodu milujem , opet pogledom dodirujem , opet okom bilježim  prisutne, opet uhom pobirem zvukovne.

Opet se sa prirodom  ispreplićem.

Iz godine u godinu usavršavam tehnike za uloviti pojedine ribe, kao što proizvođači iz godine u godinu usavršavaju pribor i mamce.

Sve  tehnike i svi ti ulovi, moje su varalice za  ulove, koji se ne mjere kilogramom i metrom, nego mirnim snom i otvorenim pogledom.

Na granici između vidljivog i nevidljivog, opet plešem ples s tišinom.

Čovjek sam u individualiziranom čamcu sa nešto prilagođenog pribora, uzimam zalogaje sa ponuđene trpeze, hranim se i uzdišem.

Oduvijek sam duše nemirne, što se otima, što se neda staviti u predviđene kalupe, što te spremljene kalupe osjeća kao okove.

Ljudski sistemi vole kontrolirane situacije.
Mnogi  ljudi čak i vole kalupe. Kalup im se čini kao dodatni oklop, zaštita od nepredvidivog i barijera za agresivne strahove.

Dalo bi se raspraviti koliko je što, komu, ugodno. Dalo bi se mnogima prepirati  oko toga što je lijepo. Dalo bi se, ali nema smisla.

Glupo je uglate ljude gurati u oble kalupe, i obratno.
Čini mi se pametnije pustiti da  svaki oblik usavršava  svoje uglove ili obline.

Geometrija je ionako samo dio cijeline u kojoj ima mjesta za sve.

Plutam tako već neko vrijeme uz  pratnju čudesnih pjesama koje se gledaju.
Ne znam jeste li čuli kada za to, radi se o pjesmama koje se pjevaju i slušaju očima. Tako su čudesne da ih držim pjesmom nad pjesmama.
 
Teče rijeka, tiha, meka, poput plamena svijeće se uvija.

Svjetlost njena se ne vidi ali se čuje po krošnjama okolnog drveća.
Ako me pitate kako, morao bih vam reći ne znam, ali taj sjaj mi  u asocijaciju doziva vezu između gluhog Betovena i niza njegovih simfonija iz tog razdoblja. Tamo je objašnjena.

Asocijacija je nekima oduvijek bila dovoljna, a onima drugima nikad dosta objašnjavanja.

Scena za oble i uglate

Zamislite negdje neko mjesto u svemiru nalik zemlji, sa svim ovim što imamo tu i sad zamislite da stanovnici tog planeta aktivno rade na tom da presele na planet poput Marsa, na kojem nema gotovo ničega.

Zamislite koliko je ludo mijenjati raj za pakao.

Naprosto je nevjerojatno mijenjati sve za ništa.

Tko to može objasniti.

Na isti takav način kako predvodnici ljudskog roda raj pretvaraju u pakao i pripremaju bijeg na Mars, mnogi od nas a da toga nismo ni svjesni, dajemo, nuđamo svoje sve za  ništa, čak i bez toga da imamo rezervni plan.

A svatko od nas ima nešto.
Nešto što nam kaže da smo čovjek

Postoje trenutci u životu svakog čovjeka, koji ga dovedu da izabere, hoće li biti čovjek ili ne. Izbor nikad nije jednostavan, ali je ipak izbor, bez obzira na cijenu.
Ako odaberete biti čovjek ostaje vam da živite s tim, a ako ne, jednostavno tražite novu šansu ili se utopite u sveopćoj bijedi.

Biti čovjek čini mi se da je u ovom životu jedino što vrijedi.


Opet sam u tom čamcu, opet riječi biram, opet pogledom sviram, opet tanke žice diram.

Opet se sa vjetrom došaptavam, opet se sa vjetrom otimam za pjesmu nad pjesmama što za riječi usana ne treba.

Ponekad je i suza dovoljna da  oko zapjeva.

Pjesma je tužna ili vesela, pjesma je onakva kakav sam ja. Pjesma je onakva kakav si ti. Pjesma je onakva kakvi smo mi.

Ona u nama spava i iz nas vri 

Plamen Diogenove svijeće još nas uvijek traži po povijesti.
Pitanje je samo koliko smo ljudi da bi pjevali.

[majstor]

I opet, iznova, izlaziš iz kalupa, slušaš tišinu i vidiš nevidljivo.  I zaključak da je sve manje ljudi 

[maverick]

 

[No]

    

[mossi]

 

[užas1]

 

[No]