KUĆNI LJUBIMAC

[SMT]

Gospodjica  dosla u stan na slavlje... Ostaje par dana...

[maverick]

Koliko godina broji...vidim sijede dlake po bradi

[mossi]

Mini uživa gde god joj se prohte. Ponekad ume baš da se namontira tako da se moraš zapitati kako joj je to uopšte udobno. Teška razmazotina za kojj dan 11 meseci.

[SMT]

6-ta joj godina, vreme leti! Nikada nije prespavala napolju!

Niko sa mnom nije pricao kad sam je doneo kuci 3 meseca...

To je neverovatno u sta se to pretvorilo! Jednostavno i blago receno, privilegovana je u odnosu na sve!

Ne smem ni na pecanje da je vodim, ne daju To je onda takav pritisak na mene!

Ja sam je hteo pretvoriti onako u nekog malo oštrijeg psa, shodno izgledu... Na kraju je to nesto potpuno drugo ali mi nije zao uopste!

[maverick]

Zbog toga i jesu kućni ljubimci 

[pajdo77]

Ja sam htjeo pretvoriti u kućnog ljubimca ono prase što je tumaralo neki dan po donjem gradu al netko je bio brži. Ovim mu putem žekim poručiti'usro se da Bog da od prasetine i francuske salate'

[mossi]

Teško...



Sent from my SM-S911B using Tapatalk

[srco]

Š&Š

Sent from my SM-S918B using Tapatalk

[maverick]

Bery je sad već izrastao u ozbiljnog momka

[maverick]

Stara dama izgleda kao curica

[dravski pecaros]

5.3 mil eura   

[Mifla]

Nema tog novca za kojeg bi ja svoju prodao 

[maverick]

Imamo leglo i u dobi od tri tjedna po ovim minusima kako je kuja izašla iz grijanog prostora na sisi je ostalo zakačeno stene. Tko zna kad se to dogodilo tokom noći...ujutro kad je supruga došla ono je bilo smrnuto i mrtvo. Pokupila ga i zove sto da radi s njim. Dogovorimo se da ga ostavi tu pored kuje pa ću ja nešto uciniti s njim kad se vratim s posla...Cure su čule razgovor...došle po stene...radijator..topal ručnik...i ono se počelo mrdati...ugrijali mlijeko...na špricu hranili i popodne vratili majci koja ga je prihvatila...Dobila je ime Frozen i poseban status. Nju nismo prodali...ostaje kao "jos" jedan kucni ljubimac

[dravski pecaros]

  HGSS Osijek


MAX

Napustio nas je naš dragi prijatelji i kolega Max. Max je bio 15,5 godina star belgijski ovčar. Službeni, potražni pas koji je u svojoj dugoj karijeri toliko toga dao našoj Stanici i iza kojeg je veliki broj odrađenih akcija. Odrađivao je akcije s uspjehom čak i u dubokoj starosti od 12 godina, jer drugog potražnog psa tada nismo imali. Odrađivao ih je velikog srca i s nevjerojatnim veseljem, željom i spremnošću, iako su ga noge već tada lagano počele izdavati. No, napustio nas je i naš četveronožni prijatelj s kojim svatko od nas ima nekakvu anegdotu koju ovih dana, nakon njegovog odlaska, dijelimo jedni s drugima u nadi da u njima pronađemo nekakvu utjehu. Tko je Max bio u HGSS-u, nama u Stanici, njegovom vodiču i partneru u K9 timu Hrvoju i njegovoj obitelji najbolje govore Hrvojeve riječi koje prenosimo u cijelosti:
,, Za svakog čovjeka njegov pas je jedinstven i nezamjenjiv. Valjda zato što su psi u svojoj bezuvjetnoj dobroti sposobni nadoknaditi nam velik dio onoga za što smo u životu bili prikraćeni. Ljubav, poštovanje, prijateljstvo, povjerenje samo su nešto od onoga što nam naši psi daju bezrezervno, najčešće u puno većoj mjeri nego što svojim odnosom prema njima zaslužujemo.
Maks je bio pas poseban na puno načina. Najviše od svega bio je obiteljski pas. Veći dio odrastanja mojih troje djece odvijao se uz njega. Siguran sam da su i oni danas bolji ljudi nego što bi bili da ga nisu imali pored sebe. Dirljivo je bilo gledati svaki njihov ponovni susret. Maks je bio i prvorazredni potražni pas HGSSa i to je jako dobro znao. Nakon svake naše akcije, vježbe, a osobito nakon što bi pronašao nestalu osobu držao se malo prepotentno. Zasluženo. Ogromna je odgovornost na vodiču potražnog psa kada dobije nekakav teren za pretražiti. Ako pas nikoga ne nađe trebaš izaći i reći da tu nema nikoga. Ako pas ne odradi dobro to znači da netko tamo može umrijeti nepronađen. S Maksom se tako što nije moglo dogoditi.
Njegov odnos prema kolegama iz osječke stanice HGSS-a je nešto što viđamo samo među "ratnim drugovima", onima koji zajednički rješavaju najteže zadatke i čiji uspjeh ovisi o međusobnom povjerenju i suradnji. Kada je ostario i prešao u mirovinu morao sam paziti ako idem na neku akciju ili aktivnost HGSS-a da se oblačim i uzimam opremu tako da on ne vidi, inače se ne bi smirio do mog povratka. Zadnjih godina više nije očekivao da ga vodim, bio je preslab. Samo bi nakon mog povratka dugo njušio moju odjeću i po mahanju repa znao bih da je prepoznao miris nekoga od kolega.
U Kopačkom ritu gdje radim kao rendžer imao je karijeru koju je jednako volio i ozbiljno shvaćao. Svi smo se uz njega osjećali sigurnije. Osobito noću, znajući da ako je netko skriven u tami, koga mi ne možemo vidjeti, Maks će na vrijeme lajati.
Živio je duže nego što obično žive radni psi njegove veličine. To možemo zahvaliti ponajprije mojoj supruzi Sieni koja je ušla u naše živote prije osam godina. Bojala se malo prilikom upoznavanja tog ogromnog psa kojeg je vidjela na slikama. Ubrzo je sjedio pored nje držeći jednu nogu u njenom krilu, kao da govori "ti si sad naša". Svu bezrezervnu ljubav i brigu koju je cijeli život dijelio od Siene je dobio nazad kad mu je zbog starosti i bolesti bilo najteže.
Dio svih nas koji smo ga voljeli odlazi nepovratno s njim. Jedino što mogu osjetiti osim tuge je ogromna zahvalnost.
Hvala ti Maks, prijatelju, brate, osloncu moj i ratni druže."