JESEN

[No]

                                                                            JESEN 



Jesen stiže sigurnim korakom,polako,lagano. Prvi vijesnici su već tu kao prethodnica i najava zrele,rodne jeseni. Početak je devetog mjeseca.

Lovim šarane na savi.
Sjedim u čamcu i čekam,štapovi su u nosačima,na udicama silikonske dlake i na njima po dva zrna kukuruza. Stavljam uvijek dva zrna.

Znam tako sjedit satima i svo to vrijeme imam da vidim život oko sebe. Tu fantastičnu kreaciju koja je čudesna u svakom pogledu.

Gledam list topole gubi boju iz dana u dan,blijedi. Jasen se još uvijek drži isto kao i vrba. Ne daju se,il ja loše vidim.

Kako je taj svijet sličan a tako različit.
Drveće je poput ljudi. Ima ga raznih vrsta,raznih oblika,karaktera i bez obzira kako sličilo jedno drugom nijedno nije isto. Ne postoje na svijetu dva ista drveta.

Zanimljivo je to drveće. Kad vijetar puše,svako pjeva drugu pjesmu,svako pušta drugi zvuk.
Jednog dana sam bio na obali,pošto je vjetar puhao, a to je loše vrijeme za ribolov,išao sam od drveta do drveta i slušao kako zvuče pogonjeni vjetrom.

Teško je te zvukove stavit na papir,teško je citirat drvo. Još je teže citirat ptice.
Ne znam jeste ikad pomislili da nekom opišete pjev neke ptice.
Šta bi napisali cccvrzciic  ili šššmšsssš frccc frrruuuuuccc  ... Meni to izgleda nemoguće. Nemoguće je na papir stavit pjev ptice. Lakše ga je oponašat,mada ni to nije lako.

Slično je i s našim osjećajima,doživljajima svijeta.
Kako nas šibaju vjetrovi tako ispuštamo različite reakcije,krike,tragove,slike.  Sigurno postoji netko tko to sve sluša i gleda, poput mene koji  gledam i slušam drveće.

Znam da zvuči besmisleno  al eto, gledam,slušam i čak bi mogao reć da uživam pomalo utopljen  u tom naizgled besmislu. To se samo tako čini besmisleno.

Sve ovo oko nas pa i mi sami možda je ovakvo ili onakvo, al je jedno sigurno, sigurno nije besmisleno. Sve je to itekako smisleno i povezano. Nešto čvrstim vezama koje vidimo a nešto nevidljivim nitima koje su ipak tu iako su nevidljive. Poput signala za mobitel. Ne vidiš ga a ipak je tu.

Topola treperi, klepeće.

Jasen,drvo koje super gori sasvim sirovo,ima gustu krošnju načičkanu sitnim listom tamno zelene boje poput marihuane,huči pod naletom vjetra.

Vrba  je nalik listom maslini i graciozno se ljulja na vjetru kao da pleše i pritom šušti.

Hrast je negdje zvukovno između topole i jasena mješa klepet i huk.

Uz to svako pojedino drvo ima drukčiji zvuk. Ma kažem vam čudo.

Sva ta čuda smještena uz obalu ravničarske rijeke u ovo doba pomalo se spremaju za nadolazeću studen i pokazat će nam da u tim zelenim listovima ima i žute i crvene i smeđe i prelaza niza drugih nijansi tih boja.

Odbacit će ta stabla suhe i lagane listove a zadržavala su i ljubomorno držala sve te listove dok su bili teški i sočni,puni vode. Gdje je tu logika.
Ljudskom logikom mi bi se prije riješavali teškog nego lakog.  Međutim priroda je to i govori nam ono što je teško to i vrijedi.
Vrijedi nosit teret pod naletima vjetra, jer taj nas teret hrani.

Ono što je lako lako i otpadne i vjetar se poigrava s tim.

Jesen uz plodove ljeta obilježavaju i dosadne,dugotrajne jesenje kiše. 
Kao ribiču ne odgovara mi kiša al nemam ništa protiv nje. Kiša nosi život, hrani zemlju poput krvi što hrani naša tijela. To se poštivati mora.

Naučio sam kroz ove godine koliko traje moj zemaljski hod poštovat život i trudim se prepoznat njegove oblike,naličja,titraje.

Kažu neki koji me znaju,ponekad krišom, ponekad glasno pa kako možeš bit tamo u toj divljini tri četiri dana. Šta radi svo to vrijeme. Ma jebe se njemu ode u ribolov i ne dolazi danima.
Ne odgovaram nikom ništa.
Hodam.
Kad bi morao odgovorit odgovorio bi nije to divljina od divljaka sam se sklonio.
Svo vrijeme uživam u malim glupim stvarima koje vama ne predstavljaju ništa.
Najebo sam se u životu. Sad samo gledam i upijam ljepotu . Gledam i uživam u  jeseni.

Ove su godine  jesen mog života.  Bilježim se sa štovanjem u nebeske kartoteke i hvatam signale. Čekam.
Čekam da mi šaran divljački mazne vrh štapa prema vodi. Čekam i studen. Rado lovim smuđa,rađe nego šarana.

Kad stisne studen ,tad se normalni ljudi uvlače u tople domove a ovi drugi obilaze oko vode i po vodi, jure neke sitne snove.
Neku radost slatku.
Neki potez kratak i odriješit ili pak mrljav i stidljiv, svejedno.

Međutim to je neka druga priča. To je zima. A sad je još uvijek jesen i to rana i ja još uvijek čekam svog debelog,teškog šarana.
Na dva zrna. Zašto dva. Ne znam,jednostavno tako, na dva stara kuhana zrna kukuruza.