RIBOLOV IZMEÐU DVA PJEVANJA

[No]

RIBOLOV IZMEÐU DVA PJEVANJA



Godina je 2016,rano jutro,pola četiri. Rekli bi naši dragi dalmatinci tri i po.
Izlazim u noć,čamac me čeka.
Ljeto je još uvijek,napadam šarana,trudim se malo više nego moji pospani prijatelji. Ustajem rano i liježem kasno,ima u tom neke ljepote koja me vucara za sobom kao privjesak.
                                                                                         
Kad bih morao objasnit kakva je to ljepota ne znam šta bih rekao.

Šta je lijepo u tom da se digneš iz kreveta u pola četiri ujutro. Kakva  je ljepota u čizmama koje ti trebaju dok hodaš kroz rosu.
Moraš brisati stolicu jer je mokra. Moraš upalit pentu i voziti se kroz noć, buljeći kao sova pred sebe,da ne opališ čamcem kakav panj što pluta.

Jedno jutro vozim se prema mjestu,naravno mrak je,vodič mi je nebo što se ocrtava među dvijema obalama. Pomaže mi i sjaj vode u kojoj se to nebo ogleda.
Što se više približavam uočavam tamnu mrlju negdje oko mjesta gdje pecam. Ne bi trebala tamo bitI.
Pomišljam da mi je netko sjeo na mjesto i sam sebi kažem nemoguće.
U ovoj pustoši nema nikoga i to je baš nemoguće, al šta je to.
U trenu gurnem ruku u džep, izvadim bateriju  i  usmjerim svjetlost prema toj tamnoj mrlji a ona kao u filmu ode desno prema Bosni.   BRZI.
To je neki ludi tip koji ima lagani, aluminijski čamac oko tri metra dužine i na njemu pentu od dvadeset konja.
Leti, juri punim gasom i po noći i po danu. Električar. Kriminalac koji lovi ribu strujom.
To jutro nit je on čuo mene nit ja njega.

Kakva je ljepota u tom. Vjerujte mi ne znam, al je ima i baš me vuca za sobom evo već godinama.

Ponekad pomislim da više ne bi ni znao živjet bez te vode ,tih noći,dana i jutara. 
Zavela me Sava kao kakvog srednjoškolca.

Ovog jutra nastupam u novom sastavu s tri obnovljene Germine u orkestru.

Sam sam ih složio, drvene obloge,niz od osam vodilica plus vrh. Puni fiberglas štapovi stari trideset-četrdeset godina u punoj formi i novom sjaju dvokomponentnog laka.Na njima Pen Slamer role.

Više sam nego spreman za nastupajući izazov.

Protokol je uobičajen, znam točne obrise okolnog  drveća po kom se ravnam i kao svakog jutra s nešto muke pronalazim marker bocu  za koju kačim čamac. Gnječim prihranu oko olova i zabacujem štapove.

Gotovo,zabačeni su ,mir.

Među vrhove prsti uzimam kuhani kukuruz i bacim prema svakom štapu po jednom. E pa sad je gotovo,mir, a u stvari tek je počelo. Sjedim, osluškujem noć.
Čekam da iz tog mira iskoči nemir,čekam povijanje štapa.

Čekam.
Kao da čekam vlak za koji nisam siguran da će doć. Slutim njegovu prisutnost, gotovo  sam siguran da je tu,iako ne mogu tvrditi. Čekam vlak,brzi,expres.

Čekam.

Nakon nekog vremena s minareta se začuje glas. Hodža pjeva.
Tugaljiv i ponosan,hrapav muški glas provlačio se između vrba i razljevao  po površini vode kao da dolazi iz daleka.
Meni malo neobičan ali lijep način za započeti dan. Pjesmom.
Iako ništa nisam razumio odslušao sam s pažnjom i poštovanjem to pjevanje.  Isto onako kako je došla ,tako je pjesma i nestala.

Kapi rose što su se kotrljale s lista na list obližnjeg drveća  postale su glasnije i jasnije. Preuzele su na sebe ulogu razbijača  tišine.

Vrata muzeja su otvorena. Gledam i uživam postojanje.

Između ostalog ovo što sad radim klasična je sačekuša.
Čekam šarana u zasjedi.
Sinoć sam mu bacio kukuruza da ga zadrži u ovoj zoni. Mjesto na kom pecam funkcionira od pola sedam do pola osam,osam. U to doba imam griz, dva i to je to . Pa ipak dođem ranije i odem kasnije od termina u kom se sve događa s nekom nadom u mogući bonus van uredovnog vremena.

Sjedim na stazi kojom se kreće skupina šarana. Funkcioniraju kao i naši vlakovi pola sata sat gore dole,al uglavnom redovni.

Redovan sam i sam.
Hranim,zapravo dohranjujem , te moćne ribe koje ne trebaju ni mene ni moju hranu, pa ipak pojedu ponuđeno.
Bacam kukuruz i govorim na mali na, evo jedi dobar ti tek, na mali na. Znam da me ne čuju, a ako čuju sigurno ne razumiju.
Eto ipak ih dozivam.

Ne bi mi trebali vjerovati ni kad im darove nosim. Ipak povjeruju naivci.

Ne baš često i jednostavno, prevarim po kojeg i uživam u toj sirovoj snazi kojom biježe od mene.
Ponekad pomislim da nije u redu uživat u ničijoj muci. Što sam stariji sve češće mi te misli o uživanju i muci dolaze.
Za sad odolijevam,rasterujem ih kako znam al uglavnom nekim drugim mislima.

Pomislim nekad, da sam i ja šaran i da me neki love,navlače i uživaju u mojoj muci. Darove mi nose i dohranjuju me naizgled.

Misli su kao zvijezde na nebu ,koju god pogledaš svijetli. Neka jače ,neka slabije,neka usamljena  a neke u skupinama.
Htjeli ne htjeli misli putuju sa nama i dolaze poput meteora a ponekad tako i nestaju.

Zadržat misao, obradit ju i izdefinirat posao je za nadarene. Oni obično ne pecaju,sjede po uredima,kopaju po mislima i smišljaju nove smicalise za naivne.

Očito je da nisam jedan od tih.

Gledam na sat, petnaest do sedam. Nisam ni spremio mobitel a vrh štapa zatitra. Još jednom. To bijela gura loptu tvrdo kuhanog šrota zaljepljenu na olovo. Ne može joj ništa.
Pomišljam da potegnem štap i namotam koji metar nailona. Ma neću, nek jede.
Traje to možda pet, šest,deset minuta a onda- vrh štapa se zatrese i ode prema vodi kao da ga je grom pogodio.

Evo ga. Njegovo veličanstvo šaran. Divljak. Riba vrijedna divljenja.

Ode ispod lijevog štapa prema obali. Saginjem se i provlačim štap ispod tog lijevog.
Rola zuji,nailon se odmata,zvuk je to koji svaki zaljubljenik u ribolov voli.
Polako prstom lijeve ruke prištopavam rolu, kočim „ručnom“.

Štap odrađuje svoje, a desna ruka kojom držim Germinu, samo klecne pri vršnom opterećenju, kod svakog naglog bijega, nakon promjene smjera.

Potrajala je ta igra. Nisam svjestan vremena. Gledam siluetu ribe u vodi blizu čamca i osjećam na ruci da posustaje. Pumpam , namotavam,jednom dvaput. Tu je sasvim blizu.
Uzimam lijevom rukom dršku meredova i stavljam obruč u vodu,šaran leži na boku kao da želi predah. Navlačim ga štapom nad obruč meredova, podižem obruč  i igra je gotova.
Odlažem štap i otvaram preklopnik na roli da mi nailon nije zategnut.

Razgrćem mrežicu meredova kako bi došao do udice. Riba je lijepa,debela i vitka odjednom.. tko zna ,zna o čemu pričam.
Ljuska joj složena poput oklopa a boje, crna,žuta,crvena. Boja zlata dominira.

Odjednom explozija,šaran tuče repom po čamcu kao da je poludio,kao da mi želi reć- ne predajem se.
Položio sam brzo obe ruke na njegovo tijelo da ga smirim. Htio bi imati još koji griz ako je moguće.

Čim se smirio polažem ga u čuvaricu i  spuštam na vrhu čamca tako da ga voda potisne pod njega.
Kad god stavim ribu o bok čamca voda ju diže na površinu a ona onda pljuska tako da svaki živi stvor uokolo kuži da nešto nije uobičajeno.

Uzimam štap, oba zrna kukuruza su gore na dlaci,oko olova je još uvijek ostala kugla hrane. Zabacujem i postavljam štap u njegov nosač.
Popustim koji krug na kočnici role,taman toliko koliko sam maloprije dotegao.
Sjedam u stolicu s nekim osjećajem zadovoljstva što je sve skupa završilo kako treba.

Gledam uokolo,nigdje nikoga. Mir ,tišina. Jutro se još namješta.

Uzimam rukom kukuruz i bacam u pravcu štapova. Bacam taj kukuruz kao da se ispričavam ostalim šaranima za maloprijašnju buku. Kao da im kažem nije to ništa. Ne bojte se. To sam samo ja. Evo vam kukuruza. jedite  i ne mislite ništa.

I dok još bacam kukuruz u susret mi u brišućem letu nad vodom dolijeću dva labuda. Nemoguće je ne primjetit taj huk sviranja labuđih krila. Pravilan ritam.
Izduženi vratovi.
Bijele, lijepe, krupne ptice.
Prolaze me i odlaze nekud uzvodno..gledajući ih čovjek bi zaključio da žure za kakvim neodgodivim poslom. Pratim ih pogledom. Pogledom ih i ispraćam do zavoja gdje su i nestali. Nit se vide nit se čuju.
Kao da ih nije ni bilo.

Štapovi miruju.
Parkiran sam uz lijevu,hrvatsku obalu gledajući nizvodno.

Kad se sunce pojavi nad krošnjama i svojim veličanstvenim sjajem obasja dvije trećine save od bosanske obale prema meni, točno je devet sati i vrijeme je da se ide na doručak.
Uzimam ispolac i bacim tri mjere kukuruza prema potopljenim nailonima. Namotam štapove i ostavljam u nosačima. Ubacujem šarana  u čamac,otkačim se od markera, palim stroj i odlazim lagano.

Gas pojačam sasvim nešto malo više od lera.
Odlazim na polovicu Save i klizim po toj obasjanoj sunčanoj stazi uživajući u svakom trenutku.
Uživam mirise zrelog jutra. Uživam dah prošlih vremena.

Gledam tu nijemu ljepoticu,zelena je i tiha kao da je nema.

Na trenutak bi pomislio da spava.
Sava.
Rijeka mog života, moja ljubav i ljepota.

Dok putujem nazad gotovo uvijek stojim u čamcu. Upravljam s njim naginjući se na stranu koja mi treba. Zezam ove moje na obali i kažem im da mi je čamac dresiran, upalim pentu i kažem kući a on sam pravac pred kolibu.

Koliba je zapravo kućica na obali 5x6 m + terasa 4x6 m. Unutra je spavaona sa osam kreveta i dnevni boravak kojim dominira hrastovi šesterokutni stol s nekoliko rasparenih polovnih stolica.
Kad se uđe unutra s desne strane je peć napravljena od dvije kamionske felge,ukrašena ravnim željeznim žicama ,koje na vrhu završavaju prstenčićima.
Dobra je to peć. U dnevnom boravku je još plinsko kuhalo ,sudoper i dva para elemenata viseće kuhinje. Dole su pločice. Nije baš najurednije , pa ipak je to ribički dom. Nije ni svinjac.

Nešto između.

U zimskim danima češće se razbacujemo svojim kuharskim umjećima nego ljeti. Naprosto je lakše sačuvati hranu.
Ljeti zato češće roštiljamo.

Gladni nismo a nismo ni žedni. Uvijek je tu cedevita (moj izraz za mješavinu vina i mineralne vode), a za goste pa i za nas, gotovo uvijek bude i domaće šljivovice.

U danima kao ovaj nakon doručka nema pravila.
Nekad se spava. Nekad uđem u čamac i bacam gume. Nekad popravljamo ogradu od“grunta“. Morali smo ograditi zbog konja i krava koje se slobodno kreću cijelim tim prostorom. Lijepe su to životinje al u toj količini kad planduju na jednom mjestu smrde kao sto vragova.
Nekad se kosi, nekad karta bela.

Popodnevna smjena počinje u pet.
Odlazim do marker boce ,vežem se i nastavljam čekati onaj expres što će možda doći. Čekam.

Poprilično sam dobar u tome. Sjedim ne mičem .
Odgađam pišanje i ono drugo sve do trenutka kad moram, a i tad to činim pazeći na svaki pokret.
Moja žrtva,moj plijen ne voli nikakve nepoznate,neprirodne  zvukove. Iz poštovanja prema toj plahoj naravi a još više iz nekakve čežnje  za iskustvom  susreta  sa tom moćnom i lijepom ribom,tih sam i miran satima.

Kao i ujutro dešavanja se događaju između pola sedam i osam.
Par puta je bilo iznimke i to se podrazumjeva.
U svakoj stvari oko nas one postoje pa kako onda ne bi bile prisutne i u ribolovu.
Zbog tih iznimki dolazim ranije i odlazim kasnije od uredovnog vremena.

Jednom davno pričao mi jedan urar u Šibeniku kako mu posao sve slabije ide i da dnevno u prosjeku proda il primi na popravak dva do tri sata. --As ti gospe što bi bilo lipo, da mi je znati kad će ta trojica doći da budem petnaest dvadeset minuta i odem ća a ne da po cili dan čekam kad će koji doći.

Poput tog urara u dvije smjene čekam moje mušterije,čak i sa manjim prosjekom,jer kod mene uglavnom navrate jedan ili dva, a počesto nijedan.

Ne žalim se. Kakav bi ja ribič bio  kad bi pecao dnevno petnaest minuta. Kakav bi on urar bio kad bi radio dnevno petnaest minuta.
Nikakav.

Što god čovjek radio, mora se tome posvetiti satima,danima,godinama i to ga onda obilježava,izdvaja i nudi mu mogućnost nekog prosjeka.
Konstante ulova u ribolovu ili bilo čem drugom.

Vrijeme brzo prolazi.

U sumrak svaki dan stotinu do dvije metara uzvodno od mene dolazi skupina konja na pojilo.
Evo ih i danas.
Pokazuju mi  zašto postoji izreka prdnuo kao konj. Ti konji prde kao konji.
Kad dođu znajte brzo će pasti zavjesa i svuda uokolo nastat će tama.

Vrijeme počinka, vrijeme sna.

Ne može čovjek ne primjetit taj ritual.
Poput tih konja što dolaze na pojilo,napiju se i odlaze, moji šarani dolaze uzet po koje zrno kukuruza sa hranilišta i odlaze.
   
Noć je tu. Mrak.
Ne vidim jasno štapove,samo sjene. Nije to presudno jer kad mušterija dođe kod onog mog urara na vratima zaklepeće zvono, a kod mene zaškripi štap u nosaču i zazuji rola.

Evo ga škripi i u isti čas zzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzz. Desni štap.
Zatežem, gore je,moćan,dobar. Puštam mu koliko moram,ne vidim gdje je.
Čim je zasto, natežem ga i tjeram u ponovni šprint.
Slušam,držim ga zategnutog. Probam napumpat,namotat,ne dam mu da se drži dna. Rola zuji, štopam je prstima.
Štap mi u rukama pdrhtava,napinje se i savija. Zaustavljam ga i čujem da zakuha negdje dolje. Dobro je.
Odjednom kreće desno i uzvodu. Super. Samo namotavam i držim rastojanje, a onda staje okreće se i nazad.
Pitaj boga dali će stati i gdje. Hoće li uletiti u ova dva druga štapa?  Neće, zaustavio se negdje u ravnini čamca nizvodno i stao.

Okrenuo se par puta na kratkom prostoru lijevo desno pa ponovo na vodu.
Štopam ga i usmjeravam uzvodno. Minute prolaze. Svaki manevar mu je kraći i svakim naglim okretom posustaje.
Kad je već tako i ja se sad šepurim pa ga natežem i privlačim.

Nije potrajalo još dugo,voda zakuha kraj samog čamca i ode u dubinu.
Čekaj gdje ćeš, okrećem ga sad lako,umoran je al ipak poštujem svaki bijeg i popustim mu štapom na ruci.
Još jedan dva kratka bijega, i legao je na površini da sam ga jasno uočavao, iako je noć. Drška meredova mi je tu pri ruci, stavljam ga u vodu,navlačim šarana poslijednji put. Sjeo je  u meredov.

Duša mi vrišti aaaaaaaaaaaaaaaaaa, a ništa se ne čuje.
Nije  duša poput tijela.
Ona jede druga jela.

Evo ga, stigao je taj vlak koji tako strpljivo čekam.
Neću se vozati,samo ga parkiram i čekam drugi.
Znam da je teško za očekivati dva expresa na istoj liniji u kratkom vremenskom razmaku, pa se ipak nadam jer šarani su nepredvidljiviji od vlakova.

Noć, tišina,krik neke lude ptice koja vjerojatno ni sama ne zna kuda ide.

Opet tišina.
U daljini vidim neko crveno svijetlo. Sigurno odašiljač.

Evo ga opet.

Onaj isti hrapav muški glas pjeva pjesmu.
S poštovanjem  slušam .

Kroz glavu  mi prolazi misao koja me obavještava da je ribolovu danas kraj.
Ribolovu  između dva  pjevanja.

Sjedio sam još neko vrijeme čisto da udahnem još koji put taj čudesni mir utihnule noći na rijeci Savi nizvodno od Jasenovca.

Povratak u kolibu je opet sa nešto više gasa od lera i pažljivim gledanjem odsjaja neba na vodi ispred čamca.

[dac]

No......      ....nepresušan si "izvor"...     Ponekad se uplašim da bi te mogli "izgubiti"......     ....pa da odeš pisati na neke druge forume !!

[No]

  Ne boj se. Pišem samo ovdje i tako će bit dok me ne izbacite   

[DIDAPATAK]

..No..
..prvi godišnji (ili što Šajzi reče - par dana bolovanja od lane  ) eto me do tebe..
...nije baš kulturno da se sam pozivam ( al takav sam  ) ..šaljem na p.p. broj moba(zovi/zovem iza 18h..da možemo u miru  )  da se dogovorimo oko želja,potreba i mogućnosti 
..

[šajzika]

Dida dida, zovnes ga na belu lađu , odete na dunav dva tri dana i ispecate se kao ljudi. Provozas didu da se operu mal alge s dna i motor da okrene koji puta radilicu.
Specijalitete pecete na vodi i prodajete ovim kvaziribolovcima kad im zamirisi klopa

Poslano sa mog X6 koristeći Tapatalk

[No]

..No..
..prvi godišnji (ili što Šajzi reče - par dana bolovanja od lane  ) eto me do tebe..
...nije baš kulturno da se sam pozivam ( al takav sam  ) ..šaljem na p.p. broj moba(zovi/zovem iza 18h..da možemo u miru  )  da se dogovorimo oko želja,potreba i mogućnosti 
..

Može,dogovoreno