Moj stari Duka

[Dukulele]

Moj stari Duka.

Ponukan vijescu o preminucu oca naseg kolege Dravskog pecarosa, odlucio sam eto po prvi put “staviti na papir” sjecanja na mog oca koji je prerano napustio ovaj svijet i plovi nekim drugim vodama.

Cisto da biste stekli bar neku sliku o tome kakav je Stjepan/Duka bio, evo par stvari po kojima ga ja pamtim i nekih njegovih karakternih osobina.
Bio je to vrijedan zagorac, zajban al’ vrijedan. Izuzetan nogometas vrbovan od mocnog Hajduka svojevremeno, vele jako dobar bek, noge ko balvani,  ali ja - ja sam vam mrzio nogomet, a to me valjda prati i danas.  Bio je veliki zaljubljenik u prirodu i mene i seku je svake nedjelje bez iznimke kroz cijelo godisnje doba vodio u okolne sume i prenosio nam neka znanja, dopustao nam da ih doznamo sami, pustio nas je da budemo djeca i na tomu cu mu biti do groba zahvalan - na ugradjenoj ljubavi prema prirodi i postovanju iste.

Bio je i rekreativni pecaros, strastveni pecaros. Iako u nasem kraju nesto vode postene nije bilo,  to ga nije sprijecavalo da me ko derle plavokoso vuce u sve oblike pecanja. Isli smo sakatati (zamutis vodu i ganjas ribu rukama i prepipavas rupe po obali) po Marijancu (obliznja mala rijecica uz Osilovacke ribnjake),  isli smo hvatati ostima ogromne klenove na hladnu Iskricu (rijecica koja je sad mrtva zahvaljujuci kojekakvim vinarijama),  isli smo pecstangama bacati vezane bumbare na strunu (to je valjda bilo musicarenje u nasim okolnostima) na klena i stuku,  isli smo posvuda pjeske ili biciklom u krugu od nekih 5-10 kilometara.  Ne mogu zaboraviti koliko me znalo nazuljat malo koscato dupe na onom paktregeru od onog Rogovog velikog bicikla … Pecstanga ili sak pod ramenom, mokra vrecica puna ribe iz koje mi curi voda po nozi i u patiku - ali nema veze,  srce puno srece jer sam sa starim i idemo s pecanja i nosimo neku ribu.

Koliko god sam kmeco radi sunca, radi kopriva, radi svoje tvrdoglavosti jer ga nisam slusao da se dobro ovako ili onako obucem, koliko god sam se smrzo na tom crnom hrdjavom biciklu i koliko god sam mislio da vise nikad necu ici s njim i ostat cu doma gledat He-mana,  toliko sam bio jedno jako sretno dijete za razliku od svojih nekih vrsnjaka.
Imao sam oca koji je u mene ugradjivao pomalo sve neke bitne kvalitete u zivotu, obzirnost prema prirodi, postivanje plijena, postivanje drugih, postivanje starosti bilo cega, postivanje neduzne biljke, tek izlegle ptice iako je bio “nebitan” vrabac - sve je bilo u nekom ekvilibriju. Dozivljavam li ja to tako jer sam bio dijete bez brige? Moguce,  sve je moguce, no i dalje zadrzavam za pravo da kazem da je to bilo upravo najbolje doba mog djetinjstva.

Stari Duka je jako volio R’n’R,  u nasoj kuci se vjecito orila rock glazba, prva pjesma koje se ikad sjecam od pocetka svog zivota je  “Stairway to Heaven” od Led Zeppelina -  pjesma koja mi upravo svira  dok ovo pisem.  Bio je lokalni DJ i mnogi i danas zahvaljuju Duki na stvaranju dobrog glazbenog ukusa,  glazbeni ukus koji iz tih korijena i danas u selu ima zavidan broj stovatelja dobre glazbe i minimalnu toleranciju prema sundu,  bio on hrvatski ili srpski.
Nerijetko bi stoga ponijeli tranzistor na baterije dok idemo pecati, vjecito je vrtio po stanicama i trazio neku dobru glazbu, vjecito mi je govorio kad na nesto naleti “Slusaj Sino kako je ovo dobro, slusaj samo, jebemti a?” - trebati ce nekih desetak godina nakon toga da prepoznam i zavolim glazbu kao sto ju je on volio.

Kao da osjetim te hladne kapljice  bistre rijeke Iskrice… Suljamo se kontra sjene poprilicno visokog sunca i trazimo te klade od klenova kako se suncaju u nevelikim virovima,  rijetko koji je imao dva metra dubine, virovima okovanim trnjem, drezgom, razularenim vrbama, niskim raslinjem  i svim sranjima koje mogu rasplakati malog balavca u kratkim hlacicama na adidas crte.  Kao da i danas osjetim toplinu sunca koje se odbija od uzmreskalu povrsinu vira i mazi napaceno lice derleta svojim zrakama.  Dosuljamo se i vezemo skakavca na strunu te ju pustamo u vir lijeskovim stapom od dobrih 3.5 metra.  Gotovo uvijek i gotovo svaki  put je uslijedio udarac i mahnito bacanje klena uz prstanje vode od bijega njegovih kolega.  Predivan osjecaj.  Znali smo tako provesti cijeli dan od rucka do smrknuca, do zadnjeg minuta smo odgadjali  sjedanje na onaj drndavi bicikl i mukotrpan povratak kuci.

Bio je on i uredski covjek, radio u ZAP-u za salterom, no priroda je bila sastavni dio njegova zivota, u doba kad mu nije alkohol oduzimao um,  bio je to sjajan covjek, jos sjajniji otac i zivotni prijatelj. No kako to obicno biva, netko se s porokom ne moze nositi poput drugih. Duka je sve cesce ogrezao u alkohol i unatoc upozorenjima doktora da radi operacije ne smije niti taknuti alkoholno pice  - nastavio je i dalje povremeno previse popiti. Operacija na srcu nije mala stvar, covjek bi se morao paziti. No dosao je rat, doslo je neko lose razdoblje u zivotima svih nas. Sve takve neke aktivnosti su padale u drugi plan, pecanja sve rijedja,  pa moje odrastanje i radoznalost koja je mjenjala fokus - sve je to utjecalo na to da iz odnosa koji je bio predivan predjemo u kompromisan suzivot.  Nije dugo proslo,  dogodila se opet alkoholna eskapada i ovog puta Duka izvlaci deblji kraj. Umire mi na rukama na kucnom pragu minut prije no sto smo se svi uputili na posao kao i svaki drugi obican radni dan.

Pudlica Ela je umrla od tuge par dana za njim, pokopasmo ju pod najvecu ruzu. Mislim da je to bio dan kad sam napokon shvatio sto zivot jest, da je sve tu i nije,  da moze biti i ne mora, da je bitna zelja za zivotom, za tim necim  - inace zivota nema.

Prosle su neke godine, prosao sam svijeta i imajuci gomilu vremena za sebe, nikako se nisam doticao pecanja - bilo je to nesto iz onog vremena, ono nesto nase, nedodirljivo.  Po skrasavanju u slavonski gradic se krecem opet intenzivno baviti pecanjem i svaki put izlaskom na vodu otkrivam nesto novo, nesto sto s Dukom podijeliti ne mogu.
Ushicenje i uzbudjenje kad sam upecao svog prvog smudja,  taj ponos i zadovoljstvo koje te instant vraca u djetinjstvo. Nije bio Duka tu da vidi sve komicne situacije u kojima sam se nasao, sigurno bi se onako blentavo  kesario, nije bio tu da zajedno odemo na vodu, maznemo svaki po pivo, al jedno dva plafon!
Jer mjera je mjera.
Znam se nekad na vodi iz nekog razloga nasmijati, na tren  u tom slatkom trenutku smijanja kao da osjetim da stoji tu pored mene, kao skoro opipljiva silueta uvijek u tom  prokletom krajicku oka. No vrijeme ide i uspomene postaju samo plemenitije, nista manje zivahne kad ih prozivis u tom nekom trenutku srece, dapace. Svaki vir, svaki poljski put, svaka riba, svi oni nose starog Duku u sebi, vidljivog upravo  u tim trenucima, tu je on, vreba klena, ganja stuku, sve uz mene, rame uz rame,  jer dobrom zivotu nikad kraja nema.

[No]

   thumright: Podrav za tebe tu i za Duku tamo.

[nekinho]

Lega 
Duksone (ako si mogu dati privilegiju da te tako zovem) imaš pivo od mene i to čim prije. Nakon ovog teksta. Čitam riječ po riječ i moram priznati da si me vratio u djetinjstvo i podsjetio da ja još uživam tu privilegiju i dijelim dobro i loše sa svojim čaćom...
Javi se kad možeš da nazdravimo i za Duku, onako kako je i on s gustom to radio i nek nas promatra sa visina

[ps]

Ime, mislio sam da ovako nešto može napisati samo No, prevario sam se.  

[majstor]

Dirnuo si me ovom pričom. Sličan je bio i moj Zvona. Tek nakon nekoliko godina od kad je otišao shvatio sam koliko mi nedostaje sa svojim manama i vrlinama. Bilo mi je žao što mu nisam posvetio više vremena. Dok ovo pišem oči su mi pune suza,,,

[mlb]

Krasan tekst  malo ali krasan!

[Dukulele]

Ooo hvala momci na prelijepim komentarima!

@No.  -  to je ta prikladna stvar, uzvracam pozdrave u tvoj kraj

@nekinho -  ti me mozes zvat kako god ti stima,  sve je bolje od naziva kakve mi Pajdo daje!   a pivce mislim da bi trebali uskoro rijesiti, samo se javi gdje se muvas pa cemo se naci na pivcu pa malo pocakula.

@ps  - pjesnicka dusa postanes kad propatis sa Pajdom jedno ljeto, vidio si i sam kroz sta prolazim s njim.

@MAJSTOR  - O starom Zvoni ces mi pricati  kad se budemo podruzili ovo proljece/ljeto, vjeruj mi da je i meni knedla u grlu bila i srce stislo dok sam pisao zadnje paragrafe ... Ali evo, sad nekako kad je napisano, lakse mi je i drago mi je.

@MLB - Hvala,  je da ... Mislim da je to zadnja tuzna prica koju cu napisati ako bude srece i zdravlja, imam zapocetih  par veselijih  ribickih, pa cemo to malo promjeniti