LINIJE

[No]

                                                           Linije



Proveo sam mnoge godine kraj rijeke,gledao sam njenu vodu, njene obale i divio se uvijek iznova, dinamici te čudesne pojave.

Kao što rijeke postoje, postoje linije provučene kroz naše življenje, poput korita rijeke.  One  nas opisuju i vode vlastitom ušću, kroz razne predjele.

Našim očima neke su vidljive, a za one druge obično su  duše zadužene.

Vučemo ih i povlačimo k sebi i od sebe. Tanke, tvrde, meke, duge...
Crtamo ih kako tko zna i umije.

Nešto smo dobili, ponešto dodamo i proslijedimo život dalje poput jednog od sprintera što trči štafetu na četiristo metara.

Crte naše za nama ostaju kao tragovi na putu, kao parnice na stazi od tartana.

Crte tvoje,crte moje i njihove na kraju se zbroje i obojaju platno života kao što violinist svojom violinom opisuje radost ili tugu umijećem nizanja nota.

Sve naše crte,moje i tvoje u konačnici postaju samo točkica piksela.
Mali, mali, mali komadić boje koja je na sliku sjela poput kapljice vode što  u moru je, ali se ne ističe.

U matematici postoji deset brojeva na kojima se temelji sva matematika, u glazbi je sedam tonova na kojima se temelje sve kompozicije, u slikarstvu nekoliko linija i boja na kojima se temelje slike.

Igramo se i miješamo, ljudi smo.

Međutim, vrijeme u kojem živimo i spoznaje kojima smo posluženi kroz povijest, nude nam mogućnost da slikamo i sviramo brojevima.

Kakvog će to utjecaja imati na čovjekov život, to će se tek vidjeti.
   
Ne bojte se,dobro bit neće.

Digitalno doba nam nudi digitalne osjećaje.

Čovjeku je biti čovjek, postalo malo. Htio bi više, htio bi sve...
Nigdje nije očitije kako je malo veliko, a veliko malo kao ovdje.

U digitalnom svijetu cijeli sustav funkcionira na brojevima, tako da i sami ljudi u tom sustavu postaju brojevi bez imena i karaktera.

Naizgled primamljivi brojevi olakšavaju život, ali nam zato uzimaju još i više od onog što jesmo, uzimaju nam ono što bismo tek mogli biti.

Ta igra s brojevima izgleda otprilike ovako;

- uzgojim na jednom mjestu milijun pilića ,nabildam ih steroidima i ostalom kemijom,narastu u najmanjem mogućem roku,pokoljem ih i stavim na tržište.
Prizvođač sam mase koja liči na piliće.

Prosječnom čovjeku je primamljiva cijena,zavede ga i kupi pile. Konzumacijom tih steroida uzima ono, za što mu tijelo nije pripravljeno,otprilike kao kad u benzinca sipate dizel.
S tom razlikom što je čovjekovo tijelo savršenije od automobila i neko vrijeme i neku količinu tog otrova može progurat kroz sustav.

Nakon nekog vremena,postajemo broj,statistika,u bolničkim hodnicima,u knjigama umrlih.

Zna to čovijek od davnina, nije zlato sve što sja.

Ali... biznis ispred svega. Zvuči tako samouvjereno.

Ljudskost s digitalnim dobom,dobiva cijenu, kupuje se i prodaje.

Ljudi počinju nalikovat na te lažne piliće.
Kod pilića je očit nedostatak mirisa i okusa a kod ljudi srama,ponosa,ljubavi.

Pošto volej , pošto dupli aksl, pošto jedna reska kontra u ribolovu, pošto li je komad ljubavi?

Kod društava koja su kao naprednija od društva u kojem živim, postoje agencije koje nude za određenu svotu novca, da  na dan, dva ili koliko želite, a za to imate novca, iznajmite mamu, tatu, kćer, sina, tetku, strica, djeda, baku. Platite i glumac ili glumica vas cijeli dan oslovljava kako želite.

Sve postaje relativno.
Sve postaje besmisleno.

Polako ali sigurno bježe od naših usana osmijesi, bježe iz naših očiju suze. U nama ostaje srce, koje tvrdne poput kamena s ravnomjernim brojem otkucaja. Bez mogućnosti da poskoči, da se ubrza, da se uzbudi poput pravog srca smještenog u grudi čovjeka.

Ja biježim od tog svijeta, ali me on svejedno pronalazi i gazi.

Današnji dan je u mom kraju jesenski, tmuran, maglovit, nekome dosadan, nekome odličan.
Sam pripadam onima kojima je odličan jer plovim po rijeci, situacija mi odgovara.

Rijeka je tiha,magla ju sakriva.
I mene je sakrila.

Bacam svoje varalice u dubine riječnih njedara i tražim ribe koje rijeka sakriva.

Svi nešto tražimo,svi nešto krijemo i u toj igri skrivanja i traženja proizvodimo svoja sjećanja.

Sam sam, u tišini.

Zadovoljno grizem, doručkujem, komad svježe jutarnje ljepote i uživam u  zalogaju kao da žvačem komad iskonske, na dlanu ponuđene dobrote.

Blagoslovljeni su to trenutci. Blagi i lijepi sami po sebi.

Naravno da nije uvijek tako, žvačem pokatkad i komade suhe žilave tuge.

Poneka riba mi dođe kao nagrada, kao nota za skladbu sjećanja, kao mrvica u kriški kruha, kao crta na skali što bilježi kad se srce uzbudi, kad poskoči.

Čovjek sam koji voli, diše, peca, piše i ne trebam više.
Ne dam da mi osmijeh utekne s usana, ljubomorno čuvam suze za dane teške i srce čuvam da mi ima tko oprostiti u životu počinjene greške.

Znam, glup sam i smješan, ali eto stojim tu gdje sam.

S mirom gledam kako svijet propada.
Sjedim u publici i gledam kako se igra razvodnjava. Sve postaje relativno. Sve postaje besmisleno.

Kladionica.

Nije daleko vrijeme kad će se djeca naručivat klikom miša, s mogućnošću izbora spola, boje kože, kose, očiju.
Narudžba kao narudžba s obaveznom reklamacijom u rezervi ako ti se iz nekog razloga dijete ne sviđa.
Proizvoditi će se vojnici bez straha, bez boli, bez osjećaja.
Proizvoditi će se centarfori i bekovi pod različitim šiframa. Proizvoditi će se savršene balerine što ne prestaju treperiti očima.

Poravnat će se crte, poravnat će se linije.

Koga to zanima?

Probajte zamislit da se ispegla i izravna bilo koja rijeka od izvora do ušća i po mogućnosti da joj se betoniraju obale.

Na šta bi to ličilo.

A sad zamislite da izravnaju sve rijeke i potoke i da im betoniraju obale.

Neke ljude su već ispeglali i poravnali.

Kako  je to moguće,kako to nekom uopće padne na pamet?

Ne znam, ali mislim da je u pozadini nasilje najgore vrste.
Gore od kolonijalizma, fašizma, nacionalsocijalizma, komunizma i atomskih bombi zajedno.

Dolazi nam doba u kome će se imati gotovo sve i to sve će biti ništa. Jer nema tog lima, nema tog zida, nema te stvari, nema te iluzije koja može nadomjestiti komad duše što u čovjeku stanuje.

Nema te betonske obale koja može zamijeniti komadić prirode.

Sjedim u čamcu,u tišini.
Pobjegao sam od betoniranih ljudi i porobljenih obala što dolaze.

Sjedim u čamcu i izazivam svečane trenutke u kojima iz dubine duše, iz mnoštva vidljivih i nevidljivih linija koje povezuju moje multidisciplinarne odnose sa svijetom, izvlačim riječi i rečenice na  svjetlost dana.
Prevrćem mislima ključeve i otvaram zaključane prostorije iz kojih vadim riječi kao što iz dubina, štapom i varalicom, varam i vadim smuđeve.

Sve te priče postoje zbog poneke rečenice.
Cijele utakmice postoje zbog  trenutka kad padne gol.
Boksački mečevi postoje zbog  trenutka u kom netko poklekne.
Ribolovni dan svodi se na pokoji trenutak u kojem imamo potez.
Čitav život čovjek proživi uz pokoji bljesak koji zaiskri na moment kao popularan stih.

Komadići su to nebetoniranih obala koji nas još uvijek usrećuju.
To su dijelovi naših duša koji nam kazuju da smo još uvijek tu i da pratimo svoju ljudsku liniju.

Dao Bog da tako i ostane.
Da nam ostanu duše, da nam ostanu obale i među nama,naše nesavršene linije.

[maverick]

Kao i uvijek...

[Bakara]

 

[mossi]

   


P.S. "U matematici postoji deset brojeva na kojima se temelji sva matematika" nije da cepidlačim .. ali .. 

[No]

   0,1,2,3,4,5,6,7,8,9. Tako ja to vidim.

Možda nije općeprihvaćeno,nisam ni ja,pa šta onda.
   

[mossi]

Ništa ne zameram.. samo blaga napomena.

[mossi]

Poslao sam ti pp na Viber.. 

[majstor]

  oseka sreće a tuge plima 

[No]

Ništa ne zameram.. samo blaga napomena.

Ma jasno   

[DIDAPATAK]

..uvijek je muška - kad ne znaš što da misliš...pitaj ženu 
..ja imam novu..kad ne znam ili ne mogu izreći sve što mi je na duši...čitajte No-a 
..

[No]

 Ne znam šta bi rekao na ovo osim,hvala