OŽILJAK

[No]

OŽILJAK




Jednu hladnu noć, jedne kasne jeseni, kolega i ja, nakon u čamcima provedenog dana, nakon obilne riblje večere, sjedili smo u našoj ribičkoj kućici kraj Save i raspravljali o nečemu, dok je  u peći  pucketala vatra.

Na stolu je bio sok, plod trsa i rada ruku čovjekovih. Do njega mineralna voda izvađena iz utrobe zemlje.

Mješanjem ta dva napitka dobiva se čuvena „cedevita“

U pola rečenice zastao sam i pogledao u prijatelja, a onda smo oba, spustili pogled na našu peć, koja je napravljena od dvije  traktorske felge. Pomislili smo- e je se zahuktala, međutim taj huk nije došao iz peći nego je dolazio sa rijeke.

Izišli smo van.
Pred nama je bio neuobičajeni prizor. Niz Savu je klizio, poprilično veliki brod koji reflektorom osvjetljava obalu.

U ovih skoro trideset godina kraj rijeke, nikad nisam vidio tako veliki brod, koji putuje Savom kroz noć.

Posvijetlio sam baterijom po njemu iz radoznalosti.

Kroz tu hladnu, mrklu noć, kroz korito rijeke, kroz grane ogoljelog drveća, odjeknuo je hrapavi muški glas

- jebem ti mater, gasi tu bateriju

Ugasio sam bateriju i odgovorio

-Mater mi je mrtva, dok saznaš na kojem je groblju, proći će te volja

Kroz mrkli mrak čulo se samo rondanje pogonskog stroja i žubor vode koji razbacuje moćna elisa.

U trenutku smo prepustili svemiru sjeme zla, teret teških riječi koji se negdje skuplja kao i u atmosferu, ispušteni co2

Nije li taj čovjek mogao reći

-ugasi tu bateriju, smeta mi

Dobio bi s druge strane ugašenu bateriju i

-oprosti

Sjeme je sustav pomoću kojeg uglavnom sve funkcionira.

Iz sjemena je proklijalo drvo, bundeva i ti i ja.

Ne zori to sjeme, samo u našim jajima.
Sjeme dobra ili sjeme zla rasipa se svemirom,  riječima i mislima.
Sjeme dobra i zla kotrlja se i pretače tako kroz stoljeća.

Jedna hladna kasnojesenska noć je nepovratno zarezana, i njena rana je srastanjem, kroz ovu pripovjest, postala ožiljak.

Kao opomena,kao spomenik.

Duboko vjerujem da se rasipanje ružnih riječi i ružnih misli, skuplja negdje nad nama, u nama, kao ozonska rupa, što nastaje prekomjernim ispuštanjem co2.

Taj co2 se isto tako, naizgled, bezazleno i lako ispušta, kao psovka, ali se neumoljivo zbraja negdje na nebesima, upravo poput, kako ja vjerujem, sveg našeg dobra i zla što negdje lebdi nad nama, u nama.

Zbrajanje je jedna od prostijih matematičkih operacija.

Kada bi nas u našim školama naučili dobro zbrajati, naše bi živote polako i primjetno napustili nepotrebni ožiljci.

Prije desetak godina boravio sam  u jednoj bolnici.
Sa mnom u sobi je bio neki Siniša. Sitan, mršav čovjek, pomalo splašen, pomalo povučen i pun psovki.
On nije mogao izgovoriti rečenicu a da nije spomenuo Isusa, Boga, Majku... i tako redom.

Neobrazovan i neuk ali fasciniran sa Adolfom Hitlerom. Nevjerojatno mi je bilo za slušati kako zna, gdje je i kad rođen, broj kaputa, košulje,cipela, omiljena jela... Ma čudo od podataka

Dok mi je pričao o njemu, prekinem ga pitanjem –kako to da si idiota odabrao za idola

-nije on bio idiot bla,bla,bla i psovka nakon svakih par riječi kao vegeta u svim jelima

Naprosto je sve što je pričao bilo isprepleteno psovkama.

Nakon dan, dva i upoznavanja, dok ležimo u krevetima, kažem ja njemu

-Siniša zašto ti tako ružno i toliko puno psuješ

A on veli- ne, samo ponekad, ... psovka

-Glupo bi bilo da ti ja brojim koliko psuješ, najbolje bi bilo da to radiš sam

- Kako 

- Zbrajanjem

Gledao me zbunjeno
- slikar,...psovka, jel ti mene zajebavaš

-ne, evo gledaj, ja sam danas u bolničkom krugu nakupio hrpu oblutaka.

-...psovka, šta je oblutak?

-okrugli kamenčić,ove koje sam nakupio veličine su kao kovanice od jedne kune otprilike. Oprao sam ih i posušio. Lijepi su. Dugo je vremena proteklo da ih priroda oblikuje, evo samo za tebe

-šta ću ja s tim, ... psovka.

Ako hoćeš, dogovorimo se, da za svaku psovku tokom dana, staviš u džep po jedan kamen. Na kraju dana vidiš rezultat. Vrećicu mu stavim na natkaslić a on veli kroz poluosmijeh

-Može, jebo te b..

-prvi

Uzme on kamenčić i stavi u džep. Počne pričat, du, drugi i tako redom

Najzanimljivije je bilo kad izađemo van zgrade, a on opsuje i pogleda u mene, okrene se i ode po kamenčić, vrati se, kresne i ponovo uz stepenice po drugi.

Prvi dan je imao pun džep kamenja, drugi manje, treći manje.

Nakon sedam, osam dana samo poneki kamenčić je završio u njegovom džepu. Moć zbrajanja učinila je svoje i vrećica s kamenčićima mu  više nije bila potrebna.

Možda ju je uzeo prilikom odlaska iz bolnice, kao uspomenu na uklanjanje ožiljaka iz svoje duše i svog govora.

Ne znam kako je sada, i dali me pamti, ali ja njega pamtim  po još  jednom događaju.

Zaljubio se on u jednu medicinsku sestru, zgodnu, punašnu crnku, i kupio joj veliku čokoladu za dar.

Ona kad uđe u sobu, on se ukoči.
Migam mu ja očima da ona ne vidi, kao da mu govorim sad, sad, ali nema Siniša snage, za predati dar i pokazati ljubav.

Čokolada mu pod jastukom kad je njena smjena, a kad ona ode, čokolada u ormar.

Traje ta njegova muka i moja zabava danima, a onda jednog dana, kad je ona  iz sobe izišla, on onako napet, veli odriješito

-slikar, znaš ti koliko je  Hitler bio pametan

- pomislim, aaaa ne opet

-on je zaveo devedeset miliona njemaca, a ja se tu jebem s jednom medicinskom sestrom, koja je možda i udana. Pojest ćemo ti i ja ovu čokoladu.

Kad se onda nisam utušio od smijeha, valjda neću nikada.

[Harley]

Poslano sa mog E6853 koristeći Tapatalk

[TonyC]

Dobra, dobra! 

[No]

  iz meni nekih nepoznatih razloga, ne mogu otvoriti tko mi je stisnuo like na priče. Naš tehnički mag Šajzika se bori s tim. Usvakom slučaju drago mi je za svakog od vas, kojem se moja zanovijetanja sviđaju. 

[SMT]

Ja se prijavljujem da stiskam...

[No]

Ide me večeras

[SMT]

Ti treba bar duplo više od mene da ih imas

[Stepa]

Poučan doživljaj i još bolje prezentiran

[majstor]