...BUĆKA...

[No]

 ...BUĆKA...




Kad je čovjek mlad, gleda samo naprijed, pun znatiželje prema onome što ga sve u životu  čeka, a kad skoro ostari, kao ja sad, instiktivno osjeća, da baš i nema puno toga ispred njega, pa okreće glavu prema nazad, tražeći poveznice među razlozima koji su ga doveli do današnjeg datuma..

Pogleda uperenog u nazad.

Sjećam se kao danas.

Devedeset i neke..
Ljeto, sunčani dan, sparina,  Savom klizi čamac i ribolovac u njemu,  bućkom lupa po vodi.
Nas nekoliko na obali, čekali smo soma.

Zvuk sabijenog zraka i raspršene vode pod bućkom, sasvim je izdominirao  situaciju.
Odjekivao je okolnom šumom svaki udarac.

I mi na obali smo se nadali, pokojem  nasrtaju soma na naše zabačene mamce, dok  je čovjek koji je kontrolirao ritam udaraca po vodi, bio u glavnoj ulozi i očito  znao što radi.

U mom viđenju te situacije, pomiješala se magija trenutka, zvuka i sjećanja, a sama situacija je bila poput raskršća, trenutak u kom se donosi odluka, ravno,  lijevo ili desno, svijesno ili nesvijesno.

Bio je to trenutak koji je označio klijanje sjemena, iz proteklog vremena.

Davno nekada prije toga, bio sam u ulozi vojnika, stanovnik Beograda.
Bila je to 1986. godina.

Da sad ne pričam kontekst i okolnosti tog boravka, napisati ću samo da je nas nekoliko, imalo mogućnosti svakodnevnog izlaska iz vojničkog okruženja.
Iskoristili smo tu mogućnost i okrilje ljeta, da odlazimo do splavova na rijeci.

Zajebavali smo se,  glupirali i kupali.

Bili smo  mladi, ludi ljudi.

Jednog dana smo se  sunčali na terasi nekog splava, u trenutku kad je na susjedni splav pristajao čamac.

-Šta radite tu

-Ništa, kupamo se, mi smo vojnici.

-Odabrali ste krivi splav, taj će da se ljuti, bolje je da pređete ovde kod nas.

Nismo puno razmišljali, odmah smo prebacili stvari.

-Odkud ste?

-Hrvatska, Makedonija, Slovenija.

- Priča o našim gradovima i selima, tko je gdje kad bio, priča o običajima, tra la la.

Ostala mi u sjećanju priča, u kojoj je u glavnoj ulozi bila Mastika.
Mastika, nekakva makedonska rakija, koju je makedonac tako nahvalio da se činilo kako je to na svijetu jedina rakija što valja.

Naši domaćini su bili profesionalni ribari.

Nakon upoznavanja i tek nešto zajednički potrošenog vremena, jedan od njih veli

- Jeste gladni?

- Ma neee.

Pokušali smo biti pristojni. Bilo nam je dosta, i bili smo zahvalni što su nas uopće prihvatili.

-Šta ne treba, jeste jeli kad kečigu?

Pogledavali smo se i netko je izustio

-Nismo

-Ispričao sam tom prilikom, kako ja jesam i kako je jednom davno moja pokojna majka, kupila  tu ribu za ručak, i da se  ne sjećam okusa, ali znam da je to bila neka posebna situacija i da je riba bila baš skupa.

Sjedne jedan od njih u drveni čamac i ode na vodu. Nakon nekih, možda pola sata,ili manje, vrati se sa nekoliko kečiga.

Očistili su ih na brzaka, narezali i spremili na neki svoj jednostavan način.

Bilo je to tako neuobičajeno i čudno sjediti za skučenim stolom, sa nepoznatim ljudima i jesti ukusnu ribu, osebujnog okusa.

Bio je to doživljaj.

Naravno da smo se u idućim danima, pokušali revanširati, pa smo tim ribarima donosili ono što smo imali, u vidu razno raznih konzervi, salata, narezaka, pašteta, konzrviranih riba...

Bilo je to jedno posebno ljeto u mom životu.

Tada sam prvi put čuo i vidio kako izgleda bućka i način na koji se upotrebljava.

Jedan od tih ribara išao je bućkati i pitao je hoće li netko s njim. Pošto sam po prirodi radoznal, rekao sam

-idem ja.

Sjeli smo u veliki, dugački, drvani čamac i vozili se prema ušću Save u Dunav.

Kad smo stigli ribar je ugasio Tomosakija  i počeo bućkati, a ja kao dijete sa Orljave, iz svjeta klenova, udičarki i podusta, prvo što sam pomislio, kako misli uloviti ribu ako je plaši, međutim šutio sam i zadržao svoje misli za sebe.

Bio sam prisutan situaciji koju ne razumijem i živo me zanimao njen nastavak.

Ogromna voda, čamac i ja u njemu, sve je bilo tako stvarno i nevjerojatno kao da sanjam

-Evo ga

Pratio sam pogledom čovjeka preplanulog i naboranog lica, koji je tad bio negdje u pedesetim, šezdesetim  godinama,kako brzim pokretima iz dubine vuče  špagu premještajući je vješto  iz ruke u ruku, dok govori

- Dobar je, velik

Ja na drugom kraju čamca mislim

- Kako je dobar i velik, ako ga tako lako vuče?

Ubrzo je površinu vode rasporila ogromna glava soma, što pokušava otresti udicu sa svojih usana, a onda zatim rep, koji je oprašio po  vodi, kao da tu glavu što je izronila sakriva.

Sve se desilo filmskom brzinom.

Otkačio se, otišao.

Tada su pala nebesa na vodu, ode milion-dva  dinara, ribar je prostačio na sav glas, onako za sebe, kao da u čamcu s njim nema nikoga.

Reportoar psovki mu je bio "zavidan"

Čučao sam na tom drugom kraju čamca, tiho, baš kao da nema nikoga.  Nikada prije, u životu  nisam vidio soma. Nikada prije nisam bio svjestan da uopće postoji tolika riba.

Razapet između divljenja i užasa, između straha i oduševljenja, svjedočio sam trenutku u kom se psovke mog domaćina smiruju poput vode koja se smirila nakon bučnog odlaska ogromnog soma.

Kakav je to tek bio doživljaj

Malo je reći da sam bio oduševljen, kad se sve smirilo, iako to nisam smio pokazati, iz obzira prema čovjeku koji me  vodio kroz svoj svijet i koji je u tom trenu bio razočaran ,ljut i ožalošćen.

S dolaskom jeseni i prvih kiša odlasci na rijeku su prestali ali je onaj doživljaj bućke ostao sa mnom zauvijek.


Devedeset i neke...

Ljeto, sunčani dan,  čovjek u čamcu i bućka. Kao da su nestale godine između ta dva događaja.

Rijeka je ista, doduše poprilično daleko od svog ušća, kao što sam i ja  daleko od tih  dana. Sličan je bio i drveni čamac.

Gledao sam bućkaroša kako klizi niz vodu i nestaje iza zavoja, uz  zvuk bućke.

Osjećao sam da mi se u  mislima rađa  želja, da bubri i klija iz davno zasađenog sjemena.

Bućka.

Došavši kući, uzeo sam komad drveta i brusilicom, uz nekoliko neuspijelih pokušaja, iz njega oblikovao bućku.

Lupao sam s njom iz tuđeg čamca satima,danima, vlažeći bedra, uz podsmijeh mojih poznanika koji, usput rečeno,  ni danas ne znaju uroniti bućku u vodu, a da dobiju nazad odgovarajući zvuk.

Izgled te bućke imao je svoj karakter, svoju osobnost, koju sam uspio kroz vrijeme doraditi, tako da sad, izrađujem bućke koje su unikat u svijetskim razmjerima.
Nije mi to biznis, više zabava, jer ne radim ih masovno, nego onako jednu-dvije godišnje.

Sljedeći je na redu bio čamac.

Došla je zima, crtao sam njegov oblik na milimetarskom papiru. Bilo je tu mnoštvo nacrta koji su se mjenjali iz dana u dan.

Uhvatio sam se posla u kojem nisam imao apsolutno nikakvog iskustva

Pilom za željezo sam ručno srezao egije iz hrastovih elemenata i slagao sam njihov raspored po garaži, onako za zgled.

Nisam, u to vrijeme znao materijal za oplatu.

Za uživanje su mi bile  dovoljne i egije, baš kao što mi je davno prije,na ušću Save u Dunav, bilo dovoljno da sjedim u čamcu i samo gledam, kako čovjek pomoću bućke lovi soma.

Pošto je život priča koja ima svoje kontrapunkte, svoje zavrzlame i zavoje, pokazao mi je put, pomoću kojeg sam oplatom popunio egije na tom čamcu.

U nekim ribolovnim novinama, pročitao sam članak o jednom kalafatu, kraj Zadra, koji pravi čamce za more, od vodootporne šperploče. Nazvao sam redakciju novina, tražio njegov broj telefona, a onda nazvao njega, predstavio se i zatražio savjete.

Sve je bilo kako treba. sve je bilo ok.

Čovjek mi je rekao na kraju razgovora, samo zovi ako negdje zapne

Nezaboravno iskustvo, kako za mene, tako i za sve one koji su mislili da me poznaju.

Nije dugo  vremena trebalo proći, da se isti oni moji poznanici, koji su se smijali mojoj bućki i bućkanju, osmijehnu i izradi mog prvog čamca.

Nikad im to nisam zamjerio, valjda zato što sam i sam sebe iznenadio.

Taj prvi čamac sam nakon šest, sedam godina korištenja spalio, zbog nekvalitetne šperpoloče i poslije toga napravio novi, bez skica i nacrta, od sasvim drugčijeg materijala.

Sada znam da je to bio moj put kroz vrijeme,  do današnjeg datuma, koji me tako obilježava vodom, čamcem, bućkama i kratkim pričama o proživljenom životu i njegovim  nezaboravljenim danima.