ŽAL

[No]

ŽAL


Prst na mjestu, prestajem disati, trenutak poslije, stisnem obarač. Nakon toga više nije moguće vratiti zrno nazad.

Neke povijesne situacije su jednostavno okinute, odapete i ne dozvoljavaju korak unatrag, na predhodne pozicije.

Životna je to lekcija, koja nas uči, da trebamo kao lovci znati, u svakom trenu, u što pucamo.

Trebali bi dobro promisliti prije nego odapnemo.

Prije nego odapnemo, prije nego nam se dah osuši, prije nego usahnemo, trebali bi bar probati saznati šta radimo tu, u tom životu, kuda idemo  i što lovimo.


Dali je u pitanju  fotosinteza ili puko preživljavanje.


Svakodnevno sam kao i ogromna većina dobronamjernih, samo pomno tretirani objekt.

U nekim svečanim trenutcima pomislim da bi možda svi mi trebali biti subjekti.
Naravno da cijela priča ostaje, ne samo u mojim mislima, nego u mislima svih nas koji još uvijek pokušavamo biti, samo obični dobronamjerni ljudi.

U pauzama života se tješim, odlazim na rijeku, odlazim u božanski dvor, odlazim tišinama, u društvo nekoga tko je tu od početka vremena.


Probajte zamisliti kakva bi to bila čast imati kontakt s nekim tko je tu par tisuća godina.

Upravo tu čast ima svatko od nas, tko sada šeta zemljom i plovi bilo kojom njenom venom.


Čeprkanje po vodi iz stotina razloga, samo je nuspojava, poput stotina valova iza
brodova.

Plovidba.

Putovanje.

Pravi razlog zašto nas privlače obale, čini mi se da čuče u granama korijenja što sežu do tog prvog vremena.


To prvo vrijeme doista je bio raj.

Čiste rijeke,  čiste kiše, čista zemlja, čisti zrak, obični ljudi, svijetlo i mrak.


U fragmentima vremena pratim trag, kako se taj raj pretvara u pakao.


Pretvorba nije gotova, ali joj se nazire kraj.

Ritam ljudskog ludila postaje sve brži, poput ritma današnjih pjesama


Rijeke su dobile  kanalizaciju i plastiku, kiše su postale kisele,  zemlja je kisela od čovjekove prihrane, zrak je pun otrovne prašine, ljudi su postali neobični i alergični, a svijetlo i mrak su pomješani u sumrak, tek nešto prije što će vjerojatno nastupiti potpuni mrak.

Kronologija je više nego očita.

Pauze u našim životima, u kojim nastupamo na rijekama, su kao tanke niti, koje svakim danom postaju sve finije i sve tanje, sve nevidljivije,  poput današnjih taaaankih  dvanaest nitnih upredenica,   koje nas  povezuju s pradavnim lovačkim vremenima.

Svakim danom veza nam je tanja.

Kako su nam upredenice sve tanje, kako su nam alati sve sofisticiraniji,  tim ritmom nam je u rijekama ribe sve manje.

Kako nam je  živjeti uz marketing i markete sve lakše, nas je običnih, zdravih ljudi, sve manje.


Nestajemo poput riba u rijekama.

Nestajemo poput pčela u košnicama.


Doista ne znam šta mi ovo treba, zašto ovo pišem.

Dali je to znak da duši dajem oduška, da joj dajem  predaha.

Dali ovim riječima liječim ranu koja je neizlječiva.

Ili ta duša poteže tonove koji zazvone , kao pjesma koja nas dodirne i zaište da na tren život stane.


Ne znam to, ali znam da u kladionicama, dobro stoji zlo.

Ofsajd je postao legalan.

Ofsajd je postao normalan.

I običan, dobronamjeran čovjek je postao igrač u ofsajdu.


Nije da kukam, nego samo u tom otrovanom zraku, osjećam žal, što ta prokleta ljudska narav nije dorasla da se divi čudesima kojima je okružena.

Jednom, nekad, kad dođe svemu kraj, saznat ćemo da smo na početku imali raj.