ŽRTVE

[No]

ŽRTVE



Na putovanje kroz život krećemo tražeći odgovore na pitanja, krećemo tražiti riješenja za vlastite životne zagonetke.

Koliko  ljudi, toliko  zagonetki.

Zamislite kakvo je čudo u pitanju.

(ovdje bi pasala minuta dramske tišine)

Naš otisak prsta kaže, da na vrhu jagodice, na kvadratnom centimetru prostora, postoji milijarde različitih kreacija.

(minuta dram...  )

Haloooooooo

(minuta ....  ...)

Postoji li itko na ovom svijetu, tko može i zamisliti milijarde različitih crta na prostoru od jednog kvadratnog centimetra?

(mi ....)

Inženjeri, tehničar, umjetnici, biolozi, tehnolozi, bilo tko.

Halooooooo

To je tako uobičajeno čudo nad čudima, da ga ni ne primjećujemo

Razni su načini  za zadovoljenje znatiželje, razni su načini za utažiti glad, razni su načini za zadovoljštinu.

Može se povući vertkale, može se vući  horizontale

Mene to ne zanima, ja tražim krivulje, tanane niti koje povezuju periferne i središnje sustave, svjetlosne tragove, impulse što generiraju podražaje.

Povremeno potegnem  puteve, gdje na vagu stavljam sve.
Potegnem izazove, kao kad potegnem ribolovne dane i neizvjesne ulove

U te dane kad potegnem puteve, nosim kofer za periferne događaje i u njemu hlače, majice, gaće i čarape.
Nosim i kofer imun na rengene, kontrole i preglede  u zračnim lukama.
Nosim srce sa radostima i mukama.
Nema tog kataloga koji može registrirati što se sve u njemu nalazi.

Srce je navodno moje i ja svakodnevno tražim po njemu, onako  bez obaveza.
Upoznajem srce svoje.
Dušu svoju upoznajem iz dana u dan.

Nedavno sam išao na jedan daleki put u nepoznato  i vidio sam tamo, ono što sam znao, da su meni poznate oči, poznate crte dragih lica, poznate sjene, poznati osmijesi, naprosto karta krajolika moga života.

Lica  najmilijih su kao brijegovi iznad  naselja, u kojem živim, kao stabla voćaka u zadnjem dijelu dvorišta, kao križevi krajputaši na sred sela ili raskršća.

Kud god odem sa sobom ih nosim,  i kad god se vratim, oni su tu.

Po povratku zapravo shvatim da su dio mene, baš  kao što su dio neke zgrade, njena vrata i prozori

Na tom putu u daleki kraj, izgubio sam dosta kilograma, od tuge.

Tko god me vidi po povratku, kaže mi, jebote, ti si se prepolovio.

Hranio sam se fizički, kvalitativno i kvantitativno- normalno. Problem je očito bilo ono duhovno.
Nedostatak poznatih osmijeha, nedostatak svečanih misnih nedjelja, nedostatak obitelji i prijatelja, nedostatak poznatog krajolika, nedostatak ribolovnih tišina.

Svaki  dan života je ugrađen u temelje naših navika, kao svakodnevna šnita kruha namazana namazom

Život je priča.

Pričaš je ti, pričam je ja, sa malo više ili manje talenta.
Nekoga nasmijavamo, nekoga rasplačemo.

I kad ti se čini da ne pričaš, znaj da priča traje bez tvoje privole, i traje dok ne prestane, dok ne nestaneš.
Čak potraje i neko vrijeme nakon toga.

U nekim posebnim danima,  kada uzimamo predaha, kada usvajamo granice svoga postojanja, osijećamo se ponosno, osijećamo se predano i radosno doživljavamo svoje spoznaje, oživljavamo svoje mrtve i nestale, doživljavamo svoje najmilije, doživljavamo i slučajne suputnike.

Ima li išta normalnije?

Svi smo u životu čuli za žrtve i žrtvenike.

Obično to povezujemo s nekim davnim vremenima i praznovjernim, nepismenim ljudima.
Povezujemo te žrtve sa vatrama, sa gorivom što gori u ime nečega.

I danas su žrtve i žrtvenici među nama.

Gore vječne vatre svakog dana

Gotovo svaka majka, žrtvuje se godinama.
Gotovo svaki otac i svaka majka žrtvuju svoje vrijeme, svoja nastojanja, svoje postojanje, na oltar našeg odrastanja.

Gdje je te žrtve i žrtvenika, gdje gori žrtvena vatra, u toj obitelji se osjeti toplina i u najhladnijim danima.

Svaki doručak, ručak i večera, sve oprane gaće i čarape, sva iscjepana drva, sazidani zidovi, svi trudovi, svi strahovi i molitve za naše dobro i sudbine, dio su nečije žrtve što gori za život, za sve naše radosti i ljutnje.

Dođe s vremenom, vrijeme da gorimo za svoje potomke.

Dođe  vrijeme da nam život sagori kao komad drveta i tada je vrijeme da smrt prihvatimo šutke.

Ostat će nakon nas nešto pepela i naše žrtve.